Siti tendencioznoga ljevičarskog kritizerstva i mrzovolje, a odlučni da u novu 2018. zakoračimo puni optimizma i vedrine, evidentirali smo pozitivne aspekte društvenih prilika u Hrvatskoj, nasuprot crnilu kojim nas zasipaju zlonamjernici. Četrdeset primjera koje navodimo samo su vrh jebenog brijega, ledenog bijega ili već nečeg sličnog

1. Dobro je kada Zlatko Hasanbegović, povjesničar-revizionist i političar neoustaških afiniteta, postane član kazališnog vijeća HNK-a u Zagrebu, a vi živite u Splitu.

2. Dobro je kada se pod vodstvom pukovnika Marka Skeje i uz službeno pokroviteljstvo aktualnog gradonačelnika 10. travnja polaže vijenac pod splitski spomenik bojni ‘Rafael vitez Boban’, a vi živite u Zagrebu.

3. Dobro je kada se, po odluci hrvatskih vlasti, spomen-ploča s natpisom ‘Za dom spremni’ preseli iz Jasenovca u Novsku, a vi ste se već odselili u istome smjeru, ali par tisuća kilometara dalje.

4. Dobro je kada Kolinda Grabar Kitarović bez milosti, obzira i smisla za bolji ukus sramoti svoju zemlju pred međunarodnim diplomatskim krugovima, a vi se ne zovete Jakov.

5. Dobro je kada djecu u hrvatskim školama na satovima vjeronauka, povijesti i književnosti izlažu nemilosrdnoj indoktrinaciji i brutalnome ispiranju mozga, a vi više niste dijete.

6. Dobro je kada se, na inicijativu klera i nevladinih udruga katoličke provenijencije, u Hrvatskoj pokrene široka društvena akcija za zabranu abortusa, pa se čeka samo njena konačna zakonska finalizacija, a vas su već abortirali.

7. Dobro je kada se voljom visokih dostojanstvenika Katoličke crkve u Hrvatskoj raširi svijest o tome da su Hrvati Božji narod, te da je Hrvatska država pod Božjom zaštitom, a Bog ne postoji.

8. Dobro je kada se održava minuta šutnje za preminuloga hrvatskog generala kojeg je sud u Haagu osudio za najteže ratne zločine, a vi se nalazite izvan zgrade Hrvatskoga sabora.

9. Dobro je kada zbog zadnje presude Haškog suda, kojom je djelatnost nekadašnjeg državnog vrha ocijenjena kao ‘udruženi zločinački pothvat’, cijelu Hrvatsku zaboli duša, a vi se pitate zbog čega vam je duša smještena u predjelu prepona.

10. Dobro je kada Hrvatska televizija iz sata u sat proizvodi najidiotskiju režimsku propagandu i stimulira nacionalističku histeriju, a vi nemate televizor.

11. Dobro je kada sisački biskup Vlado Košić na svetoj misi o Srbima, ljevičarima i antifašistima govori stvari koje ne bi ni pas s maslom polizao, a vama ionako nije dopušteno da u prostor namijenjen liturgiji uvodite svoga psa.

12. Dobro je kada hrvatski premijer Andrej Plenković izjavljuje da njegova vlada ‘osuđuje oba totalitarizma’, a vi se pitate zbog čega taj inače skroman čovjek udvostručuje učinak svoje vladavine.

13. Dobro je kada udruga U ime obitelji dobije novac iz državnoga proračuna da bi se nastavila zalagati za kršenja prava manjinskih skupina, a vaša su prava već skršena.

14. Dobro je kada se Trg maršala Tita u Zagrebu preimenuje u Trg Republike Hrvatske, a vas opsjeda pitanje zbog čega taj trg stalno dobiva ime po mrtvacima.

15. Dobro je kada hrvatska policija beskrupulozno premlaćuje izbjeglice koji pokušavaju ilegalno ući u Hrvatsku, a vi niste među njima, jer imate na umu legalno putovanje u suprotnome pravcu.

16. Dobro je kada Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac dobije pedeset tisuća kuna od Ministarstva branitelja da bi nastavilo svoje aktivnosti na umanjivanju žrtava nekadašnjeg ustaškog režima, a vi niste žrtva nekadašnjeg ustaškog režima, nego ovog sadašnjeg.

17. Dobro je kada se u splitskoj Lori podigne spomenik vojnoj jedinici čiji su pripadnici mučili i ubijali zarobljene civile srpske nacionalnosti, a vi živite na splitskim Bačvicama.

18. Dobro je kada se otkrije da je predsjednik Savjetodavnog vijeća HDZ-a Vladimir Šeks nekoć surađivao s Udbom, a vi shvatite kako – budući da Šeks predsjedava Savjetodavnim vijećem HDZ-a – ta suradnja nije prekinuta.

19. Dobro je kada ministar obrane u zemlji koja postaje svjetska velesila po raširenosti bijede i siromaštva još uvijek prikuplja sumu od najmanje petsto milijuna eura za kupovinu eskadrile borbenih aviona, a vi ste već kupili avionsku kartu za Frankfurt u jednom smjeru.

20. Dobro je kada avioni za Frankfurt lete na mlazni, a oni iz hrvatske vojne eskadrile na mamlazni pogon.

21. Dobro je kada se hrvatski nacionalizam nametne kao jedini dopušteni pogled na svijet, a vi imate neizlječive probleme s vidom.

22. Dobro je kada Velimir Bujanec, nakon što je pravomoćno osuđen zbog plaćanja prostitutki kokainom, ugosti u svojoj emisiji Slavena Leticu i Slobodana Prosperova Novaka, a vi osjetite poriv da ga prijavite nadležnima zbog ponavljanja kaznenoga djela.

23. Dobro je kada je stav da Hrvatska tokom rata nije poduzela agresiju na Bosnu i Hercegovinu obavezan za svakoga, a vi se osjećate kao nitko i ništa.

24. Dobro je kada se nastavlja kolektivno silovanje mitom o Domovinskom ratu, a vi ste već podmićeni nečim drugim.

25. Dobro je kada ministar zdravstva pozove građane da uplaćuju dobrovoljne priloge u državni proračun za potrebe liječenja teško oboljelih, a vi se ponadate da će ta sredstva biti upotrijebljena za medicinsku pomoć bolesniku na čelu Ministarstva zdravstva.

26. Dobro je kada kriminalna organizacija pod paskom Zdravka Mamića i Davora Šukera brine o uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije, a vi navijate za Brazil.

27. Dobro je kada Vesna Pusić i Stjepan Mesićbivaju oglašeni kao okorjeli neprijatelji hrvatskoga naroda, a vi niste pripadnik hrvatskoga naroda.

28. Dobro je kada figure poput SlobodanaPraljka, Darija Kordića ili Mirka Norca postaju uzori mladoj generaciji, a vi niste dio mlade generacije.

29. Dobro je kada se u Hrvatskoj stalno otkrivaju nove jame u koje su zloglasni partizani bacali uzorne hrvatske domoljube, pa rastu šanse da će i aktualna vlada upasti u jednu od njih.

30. Dobro je kada se, radi učvršćivanja nacionalističke diktature, pokreću hajke na fiktivne Jugoslavene, a vaše jugoslavenstvo nije fikcija.

31. Dobro je kada predsjednik Vlade pokvareno laže da se u Hrvatskoj živi bolje nego ikada prije, a vi pokvareno lažete da mu vjerujete.

32. Dobro je kada se ustaško skandiranje na nogometnim stadionima naziva ‘veličanstvenom atmosferom’, a vi niste udana za Jakova.

33. Dobro je kada se u svakom selu podiže spomenik Prvome Hrvatskom Predsjedniku Franji Tuđmanu, a vama narastu krila, pa se osjećate ispunjeni pijetetom kao golub protočnoga probavnog trakta.

34. Dobro je kada dominantno stanje svijesti u Hrvatskoj diktiraju najmračniji konzervativni krugovi, a vi se, zbog predugog zurenja u grb, priklanjate kvadratima.

35. Dobro je kada svi nagađaju kada će MilijanBrkić zabiti Andreju Plenkoviću nož u leđa, a vi ste po pitanju tajminga ravnodušni, brinući se samo o tome hoće li će dotični izabrati sječivo dovoljne dužine.

36. Dobro je kada se šovinistička mržnja u Hrvatskoj širi poput epidemije gripe, a vi ste se u doba malodušnosti podvrgnuli vakcinaciji.

37. Dobro je kada najveća hrvatska tvrtka, koncern Agrokor, raskošno propada, uz izvjesnost da će hiljade radnika ostati bez posla, a vi ste nezaposleni u nekoj drugoj kompaniji.

38. Dobro je kada Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti po doprinosu fašizaciji društva postaje nalik Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, a vi držite da je obratno.

39. Dobro je kada vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj širi uvjerenje da će se proglašenjem kardinala Alojzija Stepinca svecem ispuniti Božja volja, a Bog i dalje ne postoji.

40. Dobro je kada zbog ukupnih prilika i odvratnosti kojima vas one ispunjavaju poželite zauvijek otići iz zemlje u kojoj ste rođeni, a onda se sjetite da ste to učinili još lani.

portalnovosti.com

The post Što je dobro u Hrvatskoj? appeared first on Tacno.net.

Osim o radu nedjeljom, pobačaju i crkvenoj plaćici od milijardu eura godišnje iz državnog proračuna bila bi osnovna higijena da se Bog pobrine preko svojih pastira da mu stado bude zdravo, a pastiri da ne kolju svoje stado za svoje potrebe nego da hrane i brinu o svom stadu.

Polemika (starogrčki πόλεμος Polemos, suočavanje, konflikt, rat) označava oštre rasprave u okviru političkih, književnih ili znanstvenih diskusija – kaže knjiga.

U okviru odgojno obrazovnog procesa s maloljetnicima od 13 godina na nastavi koju održava odrasli nastavnik pedagog vjeroučitelj – koji poziva na ritualno javno ubijanje – ne vidim niti okvir političke rasprave niti književne dileme niti je to znanstveni pokus – „knjiški rečeno“.

Ali to nije sve. Politička struja idiota udara na djecu. Ta djeca se pretvaraju u instrumente jer zakon i sud traže da se „svjedoči“ da se sve navedeno doista i dogodilo. Ako ne svjedoče djeca – snimka nije dovoljan dokaz…

Divide et impera, „podijeli pa vladaj“. Ta poslovica vrijedi. Za odrasle.

Zato su pojedini roditelji savjetovali svojoj djeci da ne svjedoče na sudu. Ne žele ljudi da im djeca osim te grozote dožive i traumu suda. Sasvim razumljivo. Dovoljna im je trauma već napravljena.

Ali ni to nije sve.

Po našem pravosudnom sustavu – ako nema svjedoka – nema dokaza – nema kazne.

I onda si postavljamo pitanje zašto mladi ljudi bježe iz ove tako lijepe naše. Eto odgovora zašto.

Pa naravno da bježe. Tko ne bi pobjegao iz ovako glupe države s ovako glupim sustavom i tako neoprostivo glupim ljudima koji će opravdavati tog nekakvog Bagarića? S tim da je sasvim sve jedno predaje li on hrvatski jezik, matematiku ili likovni odgoj…

Motiv za bijeg od gluposti nije niti potreban jer je glupost potrebno izbjegavati kako god se može.

Ako ne ide drugačije – onda se mora i fizički maknuti od gluposti – zato ljudi fizički odlaze.

Kod nas glupi ljudi imaju jednaki tretman kao i pametni. Samo je kod nas jednakost po tom pitanju. Čini se da je jednakost državljana Hrvatske i jedino i isključivo u tom pitanju – za što si sami odaberite primjer od sinkope do nevinosti određenih pojedinaca….

Odgoj može biti i „nuklearni gumb“. Taj Bagarić kad je na nastavi u osnovnoj školi pozvao na ubojstvo stisnuo je taj nuklearni gumb i bomba je eksplodirala.

Čini se da je potrebno neke političke poteze svrstati u posebnu stranku idiota. Zato kad nitko neće, a mnogi to i podržavaju treba jasno reći da su svi ljudi kojima je sasvim u redu ovakav poziv osnovnoškolcima na ubijanje političkih protivnika – takvim ljudima treba jasno u lice reći da su idioti.

Ako se uvrijede na takvu konstataciju i ako to nije istina –  neka se slobodno pozovu na traume junaka čije je ime knez Miškin a koji je zvijezda čuvenog Idiota iz pera genijalnog Dostojevskog. Ljude nepoznate nije dobro niti vrijeđati niti izazivati i zato mi nikada nije bilo lakše napisati da postoje ljudi koji su kompletni idioti. Ono što je najgluplje je činjenica da će ovakav stav „spaliti“ glave samo onih ljudi koji su politički idioti. Ako se nervirate sad dok ovo čitate vi ste idiot.

Ne znam je li mogla biti direktnije odapeta ova ubojita retorička  strelica.

Sva je sreća da smo u demokratskom i tolerantnom okruženju tako da se prozvanima mogu osjećati svi koji to žele, a da autor ovih redaka nikoga nije niti prozvao niti ga je po logici stvari mogao povrijediti…, ali to je za pojedince nedokučiva teorija – iako je poznata od davnina…

I da se vratimo zaključku po kojem ispada da poziv na ubojstvo ulazi u kategoriju polemike. Postoje ljudi koji imaju ovlasti davati ocjene, nemaju znanja da to rade ali ipak to uporno rade.

Eto, to su ti ljudi polupismeni koji ne razlikuju bombu i polemiku kao što ne razlikuju policiju i politiku kao što ne razlikuju glupost i znanost pa im se može podvaliti što god se hoće jer stoka sitnog zuba je stoka sitnog zuba ma kakav gebis im stručnjak ugradio.

Zato zaključno rečeno nemojmo djeci s mliječnim zubima ugrađivati gebis kao što bi ovi idioti htjeli. Osnovna škola Matije Gupca nalazi se tek stotinjak metara od crkve na Knežiji koja je nedjeljom puna ljudi i da je baš taj vjeroučitelj u baš toj školi s baš takvim stavovima nije slučajno.

Osim o radu nedjeljom, pobačaju i crkvenoj plaćici od milijardu eura godišnje iz državnog proračuna bila bi osnovna higijena da se Bog pobrine preko svojih pastira da mu stado bude zdravo, a pastiri da ne kolju svoje stado za svoje potrebe nego da hrane i brinu o svom stadu.

The post POLEMIKA? appeared first on Tacno.net.

Foto: prt.sc. youtube

Nova priča iz Dečjeg kutka i pozivamo roditelje, da svojoj djeci, koja još uvijek nisu naučila čitati, pročitaju priče, a ona druga djeca, koja idu u školu i čitaju, da to učine sama.

Pozivamo djecu Bosne i Hercegovine i iz ostalih krajeva bivše Jugoslavije, da nam šalju svoje pismene radove, tekstove ili crteže, ako žele, mogli bi ih objavljivati na portalu Tacno.net. Tekstovi bi bili za djecu, da govore o ljubavi, ljepotama, osjećanjima, suživotu…Radujemo se malim dječjim piscima i tekstovima ili crtežima.

Donosimo drugu priču iz knjige za djecu “TAJNI ŽIVOT HRANISLAVA DOBRIĆA”, Čedomira Petrovića u kojoj ima trideset priča Hranislava Dobrića, čuvara zoološkog vrta.

‘On uveče, kad odu svi posetioci, pootvara sve kaveze i pusti sve stanovnike zoo vrta, da izađu, protegnu malo noge, porazgovaraju sa susedima… On im mnogo pomaže u svim njihovim problemima i razgovara s njima, jer je tu mnogo godina i naučio je jezike svih životinja i ptica.’

ČOVEK

U zoološki vrt dolazi mnogo sveta. I stari i mladi. Imamo i redovne posetioce koji mnogo vole, ili sve životinje, ili imaju nekog svog ljubimca. Donesu mu nešto za jelo, sednu na klupu, i gledaju ga. Uživaju. I životinja oseća da je vole. Ali, ima nažalost i onih koji zadirkuju životinje. Šutiraju kavez. Gađaju ih. Razdražuju. Pre izvesnog vremena žali mi se majmun Trta. Kaže –  Hranislave, jel΄ ti vidiš kako se ponašaju prema nama pojedini posetioci? Vidim, kažem. Koliko sam puta tako stajao sa strane i gledao. Naročito decu. Kako se krevelje, deru, skaču ispred kaveza kao da su oni majmuni. A, majmuni stoje i gledaju ih. Ponekad pomislim – Možda bi trebalo pre ove staviti u kavez, a majmune pustiti na slobodu?!

Ali, pojavio se jednoga dana, jedan na izgled – gospodin. Lepo obučen. Stariji. Dođe u vrt, ide od kaveza do kaveza i maltretira životinje. Ja ga pratim. Dođe do krokodila g. Kroke i g-đa Krokinice, uzme kamenčiće i gađa ih. Ja priđem –  Dobar dan gospodine. Zašto uznemiravate životinje?! Šta se to vas tiče? I ko ste vi? Ja sam Hranislav Dobrić, čuvar ovoga vrta i svih životinja. E, baš me briga. Ja sam platio ulaznicu, i mogu da radim šta hoću! To vi samo tako mislite. Ne smete da ih maltretirate! Možete da ih gledate. Da im date za jelo ono što je dozvoljeno, i da uživate gledajući ih. U čemu da uživam? Da gledam ove nakaze … Tu mi padne mrak na oči, i ja ga izbacim napolje.

Sutradan, evo ti ga opet. Vidim ga, stoji kod bazena g-đa Foke. Kupio nekoliko ribica. Drži jednu u ruci i mami foku. Ona dopliva do njega, skoči da uzme ribicu, a on izmakne ruku i smeje se ironično. Tako nekoliko puta. Maltretira je i ponižava. Pustim ga da vidim šta će još da uradi?  Dođe do kaveza sa pticama. One stoje mirno na grani. On nogom udari u kavez. One uplašene, lete, cvrkuću. Stoji ispred kaveza sa majmunima. Onako mator, popeo se na ogradu, uhvatio rukama za rešetke, i plazi jezik majmunima. Oni ga samo gledaju u čudu. Došao do kaveza u kome leži i spava lav Toza. Uzeo neki štap, gurnuo ga kroz rešetke, i bode Tozu po stomaku. E, tu više nisam mogao da izdržim. Skinem brzo uniformu čuvara, i kapu. Priđem mu. Uhvatim ga pod ruku, i kažem – Bravo, gospodine! I ja obožavam da maltretiram životinje!  I vi?  E, baš mi je drago. Onda možemo zajedno da ih mučimo! Dođite ovde da vidite jednu. Ubila se za maltretiranje! I polako ga dovedem do jednog praznog kaveza. Gde je – pita on? Evo, ovde! Otvorim vrata, gurnem ga unutra i zaključam. On poludeo. Vadite me odavde! Kako možete ovako nešto … Ja dotle obučem uniformu i stavim kapu … Ja sam čovek, a ne životinja! E, u to nisam siguran! Sad, još malo kad zatvorim vrt, pustiću da sve životinje prođu pored tebe, i da kažu, da li si ti čovek, ili životinja, što bi bila velika uvreda za njih. On skače. Baca se na rešetke. Poludeo načisto.

Predveče zatvorim zoološki vrt, i pustim sve ptice i životinje. One došle i gledaju ga. On se izbezumio. Vraćajte ih u kaveze! Jel΄ ste vi poludeli? Poješće me! Lav Toza spusti štap pored njega u kavez. Gospodine, vaš štap. Zaboravili ste ga kod mene u kavezu. G. Kroka donese kamenčiće. Vaši kamenčići. Izgubili ste ih kod mene. G-đa Foka dogega nekako. Vaše ribice, gospodine!  Ptice sletele pored i samo ga nemo gledaju. Znao sam da mogu da budem kažnjen, i izbačen iz zoološkog vrta zbog ovoga, ali rešim da ga ostavim i sutradan u kavezu. Da ga svi posetioci vide. Napišem na tabli  ¨ČOVEK ?¨ sa znakom pitanja?!

Ljudi prolaze. Iznenađeni. Gledaju. Smeju se. Prvi puta vide čoveka u kavezu zoološkog vrta! On neispavan. Uplašen. Ponižen. Sedi u ćošku i ćuti. Prolaze neka deca. Ej, vidite ovo! Šta je ovo?  Počeše da ga gađaju onim kamenčićima što ih je g. Kroka tu spustio. Uzeše štap, koji je lav Toza doneo, i počeše njim da ga bockaju. Mame ga ribicama … Uveče, otvorim kavez, i pustim ga. On bez glasa. Pocepan. Postiđen. Ode. Pomalo mi ga bi i žao. Mislio sam da ga više nikada nećemo videti. Ali, posle nekoliko dana, dolazi on! Prilazi mi. Gospodine Hranislave, došao sam da se izvinim, i vama, i svim životinjama. Mnogo sam pogrešio. Uhvatim ga pod ruku. Prođemo celim vrtom. Postao je redovan posetilac. Dolazi skoro svakoga dana.

A, ja još uvek držim onaj kavez prazan i natpis ¨ČOVEK?¨  Za svaki slučaj …

Čedomir Petrović: “TAJNI ŽIVOT HRANISLAVA DOBRIĆA” 

Prva priča: HRANISLAV DOBRIĆ

The post Čedomir Petrović: Tajni život Hranislava Dobrića – Čovek appeared first on Tacno.net.

Umro je Predrag Lucić.

Najbolji čovjek koji je hodao ovom zemljom. Naš brat, drug, saradnik.

Veliki pisac, satiričar, dramski pisac, pjesnik, urednik najbolje i najprobranije biblioteke, Feralove…

Čovjek kakvog jednom upoznate.

Predrag Lucić je zajedno sa Viktorom Ivančićem i Borisom Dežulovićem pokrenuo najbolju novinu u istoriji ovdašnjeg novinarstva – Feral Tribune.

Iz sedmice u sedmicu smo se divili njegovom čudesnom humoru, preciznim političkim analizama i klicali talentu kao takvom.

Teška bolest je prekinula njegov životni put.

Od prvog dana formiranja Centra za kritičko mišljenje, Predrag Lucić bio je njegov neizostavni dio. Njegovi savjeti prilikom pokretanja portala Tačno.net bili su dragocjeni i određujući.

Odlaskom Predraga nije izgubilo samo novinarstvo, književnost, kazalište, izgubio je svijet najvažniji dio svoje duše.

Kako ćemo disati bez Predraga?

Treperio je toliko da ga je odneo vetar
treperio je toliko da ga ne odnese vetar
tamo daleko
neko more
tamo daleko
neko ostrvo na suncu
i ruke koje stežu vesla
a umiru kad se ukaže luka
i oči zatvorene
u morske anemone.
Treperio je toliko silno
tražio sam ga toliko silno
u čatrnji sa eukaliptusima
u proleće i u jesen
po svim ogoljenim šumama
bože tražio sam ga.

(“Topolin list”, Jorgo Seferi)

————————————–

Predrag Lucić rodio se u Splitu 1964. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu. Studirao kazališnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Režirao u Beogradu, Splitu i Tuzli.

Greatest Shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti, u koautorstvu s Borisom Dežulovićem prvo izdanje, 1998., drugo 1999.; Biblioteka Feral Tribune, Split
Haiku haiku jebem ti maiku – Velika Feralova pjesmarica – satirične pjesme Biblioteka Feral Tribune, Split, 2003.
Ljubavnici iz Verone – Biblioteka Moderna poezija, HDP/Durieux, Zagreb, 2007.
Sun Tzu na prozorčiću – satira Algoritam Zagreb, 2009.
Bezgaća povijesne zbiljnosti 1 – Algoritam Zagreb, 2010. satirična poezija
Bezgaća povijesne zbiljnosti 2 – Algoritam Zagreb, 2010. satirična poezija
Gusle u magli – Algoritam Zagreb, 2013.

Dobitnik je brojnih nagrada: 2013. nagrada Zaklade “Petar Kočić Banja Luka – Beograd” Kočićevo pero za djelo Gusle u magli.

Nagradu “Judita” Splitskog ljeta, za umjetnička dostignuća u dramskom i glazbenom programu, dobio je 2017. za dramu Aziz.

The post Najbolnija vijest u ovom sumornom danu: preminuo je Predrag Lucić appeared first on Tacno.net.

Postoje ljudi čija bi imena trebale da nose planine.

Gradovi i mjesta su prolazni, nestanu u vremenu kao da ih nikada nije niti bilo. Postoje ljudi čija bi imena trebao da spominje vjetar, niti vitki čempresi koji će kao stražari stajati nad njim, niti knjige koje će zauvijek čuvati njegove misli, njegov smijeh. Postoje ljudi čija bi imena trebale da nose planine i da ih samo vjetar spominje. Jer nestati će jednom svijeta kakvog poznajemo, nestat će gradova i mjesta, nestat će knjiga i zapisa o nama, a ostat će samo planine, planine i tišina.

Imao sam prijatelja. Ne onog koji te zove samo kada mu nešto treba. Imao sam prijatelja koji je živio kako je mislio da treba, kako je jedino ispravno, prijatelja koji je svoj život posvetio drugima, da bi njihovu patnju, njihovu bol i njihove tuge preuzimao na sebe.

Postoje takvi ljudi, neki ih smatraju iscjeliteljima, ja ih smatram planinama. Moj prijatelj iza sebe je ostavio svoje knjige. One koje držiš stalno na svom noćnom ormariću pa ih uzimaš kao lijek, jednom popodne i jednom naveče. I uvijek istu dozu. Da ta knjiga nikada ne dođe do dna, da nikada ne ostane kap koju ćeš staviti u žličicu. Kao da ti podsvijest sugerira da će jednom, kada ti prijatelj ode, ostati tu pored tebe, kao razgovor u nekoj tihoj kavani uz čašu vina i njegovu plemenitost. Takve knjige je moj prijatelj ostavio za sobom i kada ti zauvijek ostane nedostupan, u njima će biti naši razgovori i krivica i čežnja što za njega nisi imao više vremena, više takvih popodneva u kišnim kavanama sa njim, više uspomena na njega, više izgubljenih mogućnosti i više zajedničke tišine.

Imao sam prijatelja. Prijatelja pred kojim tvoja krivnja i tvoja samoosuda nestaje onako mirisna i tamna, tamna i nježno bijela ispod linija magle. Magle pod kojom si oduvijek tražio ime za tu svoju planinu, planinu koja je skrivena čekala da je ljudi jednom pronađu pa da joj nadjenu njegovo ime. Planina koja će veličanstveno izroniti iz jutarnje izmaglice, na način kako je hodao on. Uspravan i veličanstven. Imao sam prijatelja koji je zapisivao riječi, neobično lijepo i neobično tiho. Nenametljivo. Takve su riječi okrepa i takvim si se riječima radovao, čekao ih s nestrpljenjem, da te kroz zajedničke misli sprovede kao vodič, vodič kroz te naše nikada neotkrivene planine. Planine koje iznad crnih oblaka skrivaju naše tajne, naše predrasude i nedoumice, naše strahove i naše spoznaje.

Ako sam u našim razgovorima bio bez riječi, oprosti mi. Ako nisam stigao pozvoniti ti na vrata oprosti mi, jer ti si stalno zvonio na moja, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan i tako godinama. Biti čovjek mnogo je veći poziv od pisca. Tome si me ti naučio. I oduvijek sam se bojao tebe napustiti, jer takvi ljudi zauvijek putuju, pa mi uz njih izgledamo statični. Riječi su ono što će nas zauvijek spajati, riječi što ostaju između prstiju, kao sjajne biserne ogrlice koje prebireš među njima, pa ih spremiš u posebne kutije, one koje se daruju, one svečane. U predvorjima kino dvorana, u obasjanim knjižnicama i stepeništima na kojima smo se sretali, nas je svijet lagao da je dobar, da je plemenit. Jedinu dobrotu i jedinu plemenitost ja sam vidio u tebi, ne u mjestima i predmetima, već u tvojim riječima koje su bile više od glasa napuklog razočaranjima. Bile su to riječi kao vlakovi što kasne, bile su to riječi kao hazarderi koji sve što imaju stavljaju na crveno, bile su to riječi kao brzi ženski koraci, oni zbog kojih se prelazi crta, zastaneš na cesti. Netko će jednom sve to ponoviti, ali nikada tako uzvišeno i nikada tako plemenito.

Imao sam prijatelja. Jednom sam mu drhtavim rukama pružio bilježnicu. U njoj su bili smiješni stihovi. Možda najsmješniji na svijetu. Bio sam mlad i on se nada mnom uzdizao kao planina. Jedina, nedostižna, uzvišena. Prijatelj mi je rekao da ne kupim sve što se nudi, niti sve što sam odnekud spoznao, već da budem više nalik sebi. I da je to poezija. Biti više nalik sebi. Nakon desetljeća pružio sam mu novu, i on je bio zadovoljan. I danas kada sam otvorio tu bilježnicu, sa njegovim podcrtanim riječima crvenom olovkom, kojom me upozoravao da imam više povjerenja u sebe, pa što bude, shvatio sam da je potpuno nevažno umire li se ili se živi. Do zadnjeg daha trebaš biti svoj, i tome me naučio moj prijatelj. Do zadnjeg daha. Pa je onako visok kao planina nestao u noći. Da bi jednom postao planina. Ona koja se nadvija nad tvojim životom, mistična i daleka, planina koja je ledom prekrivena, a opet samo ti znaš kako se zove. I koliko je plemenitosti ljudske sazdano u nju. Jer ne mogu ljudi nositi toliko plemenitosti u sebi, jednom ih ona preraste i jednom od nje se uzdigne planina.

Imao sam prijatelja.

I njegov odlazak pogodio me više nego što me pogodio odlazak najmilijih.

Jer sam prestao kupiti sve što sam spoznao, jer sam prestao živjeti kako ne želim, jer su mi prestale drhtati ruke kada predajem drugima svoje bilježnice. I sve to zbog njega. Zbog čovjeka koji je sve naše tuge preuzimao na sebe, sve naše strahove i nedoumice, čovjeka koji mi je svojom vjerom u mene, vratio moju vjeru u sebe.

Krcat je i hladan svijet koji ostaje bez njega. Mrijeti treba, da se po tebi jednom nazovu planine. Da ih samo vjetar dodiruje i da sa njihovih visina odjekuju riječi, kao tihi zajednički šapat u kišnim kavanama. I tada ti i smrt izgleda smiješna, kao klaun što ti u lunaparku nudi šareni štap. Kao ringišpil na kojem je sve moguće. Jer ne umiru oni po kojima se nazivaju planine, kao što ne umiru njihove riječi.

One su zauvijek pored tebe u boji njegova glasa, na tvom noćnom ormariću.

lupiga.com

The post ČOVJEK KOJI JE NAŠE TUGE PREUZIMAO NA SEBE appeared first on Tacno.net.

Tri dana prije no što će brojni dvojni državljani Republike Bosne i Hercegovine pohrliti na birališta kako bi izvršili svoju građansku dužnost glasanja za predsjednika Republike Hrvatske, iz zapadnoga Mostara je odaslan – citiram – dramatičan odgovor hrvatskoga političkog vodstva na proces dekonstituiranja Hrvata u BiH.

The post Predrag Lucić: Klekni u Ahmićima appeared first on Tacno.net.

Rano ujutro prošle godine umro je moj tata. Poljubac u čelo, Zabranjeno Pušenje koje smo zajedno slušali i “Laku noć, stari, iskopaše tvoga srca rudnike…“. Otišao je čovjek koji me, premda rođen i odrastao u nacionalizmom i mržnjom zatrovanoj sredini, učio drugarstvu, otvorenom umu i da je ljubav univerzalna vrijednost za koju duhovni bijednici ne mogu znati. Čitam, umro je Predrag Lucić, o kojemu mi je prvi put pričao tata – govorio mi je o Novinaru, o Feralu, “jedinoj rasvjeti“, kako kaže TBF. Usmjerio me na ljude od hrabrosti i razuma, na ekipu koja je bila i ostala žestok bljesak svjetlosti usred ogromnog ništavila. Gutala sam odličnom zajebancijom prožete retke istine koji su me, kao tinejdžerku, snažno privukli i zauvijek osvojili.

Geniozan Predragov duh će živjeti i dalje: smrt je tu nemoćna. Njegovi prosvjetljujući tekstovi, dragulji nemilosrdnog ruganja s mučenim kukavicama i idiotima će se čitati i citirati u decenijama što slijede. Neka talentirana mladež će stremiti tome da piše makar upola dobro kao Lucić. Intervjui i ta suludo fantastična satirična poezija bit će permanentno preslušavani, to blago na dar svima koji su ga voljeli i cijenili. Zlatnim slovima bit će upisano ime Predraga Lucića u historiji novinarstva na ovim prostorima. Ostaje beskrajno divljenje, ostaje onaj moj najdraži “Mjesec iznad Splita“ kojem bi se i bogovi poklonili.

Ali, praznina.

Praznina je lažljiva kurva i sve utješne rečenice na hrpi… Uvijek je prokleto nedovoljno. Mučno mi je od floskule kako “najbolji prvi odlaze “. Čujem samo “bla-bla“, nekakav neartikuliran zvuk svaki put kad ju ljudi izgovaraju. Mučno mi je što odlaze kažnjeni, a pravedni, progonjeni od strane kojekakvih moralnih nakaza.

Nema više jednog heroja našeg vremena.

Zbogom,Velikane.

Neka negdje gore odjekuje nezaustavljiv smijeh slobode.

———————————————————————

Marija Galić je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara

The post Neka negdje gore odjekuje nezaustavljiv smijeh slobode appeared first on Tacno.net.

Foto: šg

Novinar bez mrlje, satiričar bez premca, svetac bez religije – to je bio Predrag Lucić. Nepravedno, okrutno preranim odlaskom suutemeljitelja Feral Tribunea, novinara, pjesnika, pisca, dramatičara, kabaretista, pjevača i urednika, ovdašnja društva nisu izgubila tek veliko ime, nego višedimenzionalnog kreativca i plemenitog čovjeka koji u novinarstvu i umjetnosti ostavlja neizbrisiv trag, a u dušama njegovih prijatelja i poštovatelja bolnu uspomenu na altruista i slobodara koji nije znao za mržnju i lošu volju.

Rođen je 1964. u Splitu. Polovinom osamdesetih u Beogradu je započeo studij kazališne i radijske režije, gdje mu je predavala profesorica Mirjana Miočinović, urednica sabranih djela Danila Kiša i prva supruga velikog pisca. Desetak godina kasnije, to će poznanstvo inicirati Lucićevo pokretanje biblioteke Feral Tribune, u kojoj je, zajedno sa splitskim pjesnikom Damirom Šodanom, objavio osamdesetak zapaženih naslova beletristike, poezije, publicistike i političke teorije. Na početku studija, 1985, u Splitu je upoznao Viktora Ivančića, na čiji se poziv pridružio stvaranju Ferala, ondašnjega tjednog satiričnog podlistka Nedjeljne Dalmacije. U godinama koje su slijedile, zajedno s Ivančićem i Dežulovićem, s kojima je do samoga kraja ostao najbliskiji prijatelj i skladan suradnik, Lucić će u Feral Tribuneu okupiti snažnu novinsku redakciju,  pretvorivši ga u najkritičnije i najduhovitije satiričko-političke novine na prostoru bivše Jugoslavije. U petnaest godina  samostalnog postojanja, Feral će se nepopustljivo, s humanističkih pozicija, suprotstavljati nacionalizmu, ratu i militarizmu, za što je dobio više međunarodnih priznanja nego sve novine u povijesti hrvatskoga novinstva zajedno.

Neodvojiv dio kreativnoga trojca Ivančić-Lucić-Dežulović, Predrag je pisao paralelno novinske članke, satiru i poetsku parodiju. Njegovi novinski tekstovi odisali su strašću za slobodom, altruizmom, zagovorom pojedinca i protivljenjem svakome kolektivizmu. No najveći trag ostavio je u pjesničkoj parodiji, stvorivši golem opus kakvome zasigurno nema premca ni u europskoj pjesničkoj povijesti. Objavio je šest knjiga parodijske poezije: „Haiku haiku jebem ti maiku“ (2003), „Sun Tzu na prozorčiću“ (2009.), „Bezgaća povijesne zbiljnosti“ u dva sveska 2010 i „Gusle u magli“ 2013. Pretprošle godine, tadašnja izdavačka kuća Novog lista Adamić, pod uredničkom palicom Dragana Ogurlića objavila je njegovu šestu, posljednju poetsku knjigu, „Step by step Stepinac i još mnoge popularne pjesme“. Objavio je Lucić još dvije knjige poezije: „Ljubavnici iz Verone“ (2007), zavodljive stihove u slavu raznolikosti ljubavi, te „Mjesec iznad Splita“ (2012), ezoteričnu odu njegovu gradu. No izdanje koje je objavio zajedno s Dežulovićem – „Greatest shits – antologija suvremene hrvatske gluposti“ iz 1998, vjerojatno je najpoznatija njegova knjiga, nastala iz urnebesno zabavne, istodobno i tragične kolekcije besprizornih izjava političara devedesetih godina što ih je Feral prikupljao u rubrici „Greatest shits“.

Stvarateljski credo novinarstva Predraga Lucića uokviruje jedna riječ – sloboda. Duže od tri desetljeća radio je kao novinar i nijednom, nikada – zajedno sa svojim drugovima iz Ferala – nije pristao ni na jedan politički niti bilo kakav drugi vanprofesionalni pritisak. Kada je Nedjeljna Dalmacija, potkraj 1989, cenzurirala Feral, zajedno s Dežulovićem i Ivančićem napustio je redakciju i Feral preselio u Slobodnu Dalmaciju. Kada se isto to, četiri godine kasnije, dogodilo i u Slobodnoj Dalmaciji, „feralovci“ su otišli i napravili vlastite novine, koje su u sljedeće desetljeće i pol predstavljale trn u peti svim nacionalističkim režimima bivše Jugoslavije. Nakon što je Feral u lipnju 2008. prestao izlaziti, odbivši se povinovati zahtjevima za „prilagodbom“ mainstreamu i establishmentu, Lucić je kreativno utočište pronašao u Novome listu, gdje je do svibnja prošle godine predstavljao jedinstven i autonoman novinarsko-satirički glas.

Javno najpoznatiji kao novinar i satiričar, Lucić bio je izniman kabaretist, književni urednik i dramatičar. Iz jedne nepretenciozne zabave, na kojoj su 2007. zapjevali svoje pjesničke parodije, Lucić i Dežulović u posljednjih su deset godina razvili jedinstven scenski nastup, izvorno poznat kao „Melodije Bljeska i Oluje“. Publika diljem bivše Jugoslavije, ali i u mnogim gradovima Europe, uživala je u njihovome duhovitom, grubo-suptilnome, uvijek inteligentnom rugalačkom pjevanju, koje je zajednički opsežan  parodijski opus uvijek iznova protejski prilagođavalo aktualnoj političkoj situaciji, nemilice je izrugujući.

Biblioteku Feral Tribune pokrenuo je 1993, u nastojanju da koliko-toliko spasi tada nepovratno razlomljen književni i kulturni prostor ratom razorene države. Prvu knjigu biblioteke, „Lautu i ožiljke“ Danila Kiša, objavio u suradnji sa svojom bivšom profesoricom na fakultetu, Mirjanom Miočinović. Slijedilo je osamdesetak žanrovski raznorodnih naslova, od kojih su neki, poput prijevoda Raymonda Carvera, Lawrencea Ferlinghettija, Leonarda Cohena ili Oedena vor Horvatha, zadobili kultni status. Feralova književna biblioteka odlikovala se jednostavnim ali dojmljivim grafičkim rješenjem, i bila je – kao i cijeli projekt Feral Tribunea – autonomni proizvod redakcije toga jedinstvenog splitskog kreativno pogona.

„Aziz ili svadba koja je spasila Zapad“ Lucićeva je drama iz 2008, koju je prošle godine izvelo Hrvatsko narodno kazalište Split, i za koje je na prošlogodišnjim Marulićevim danima nagrađen „Juditom“. Nije to bila jedina njegova drama: za Hrvatski radio napisao je „Cervantesov trg ili trg robova – audio-adio play“, povijesnu satiru na nikad potvrđenu teoriju da je pisac „Don Quijotea“ svojedobno bio zatočen u Ulcinju. „Cervantesov trg“ objavljen je u zborniku Trećeg programa Hrvatskog radija, ali na radiju još nije izveden.

Nipošto manje od njegova kreativnog rada, Predrag Lucić, kojega su prijatelji zvali Duje, bio je dobar, blag i plemenit čovjek, oslobođen mržnje i svake malicioznosti. Uvijek se iznova, s tugom, čudio ljudskoj sklonosti mržnji i nasilju, i od tih je svojih altruističkih osobina načinio vlastiti životni poziv. Inteligencijom i obrazovanjem superioran,  nikada se njima nije razmetao; štoviše, iskreno je uživao u svakodnevnoj ljudskoj jednostavnosti druženja i opuštenih razgovora, obogaćujući ih nepreglednim morem dovitljivih dosjetki i jezičnih kalambura; naprosto, družiti se s Lucićem uvijek je značilo – smijati se. Istodobno, književnost, poeziju i glazbu – fenomen jezika, zvuka i komunikacije općenito – osjećao je snažnom, instinktivnom intuicijom, koja ga je opremila izvanrednom sposobnošću doživljavanja, interpretacije i preoblikovanja. Predrag Lucić, riječju, bio je rođeni pisac u službi ljudskosti, slobodni beatnik u neslobodnom društvu, rocker u zemlji narodnjaka, Slamnig među nepismenima, Jagger među Thompsonima. Bio je Predrag – svetac bez religije.

A sada je otišao – prerano, nepravedno, okrutnom samovoljom teške bolesti, koja ga je otela supruzi Sandri i djeci Hani i Ivanu. Bolovao je sedam mjeseci. Otišao je laf „otvorenih očiju, otvorenog srca“, kako je sam nezaboravno naslovio prijevod američkog beatnika Lawrencea Ferlinghettija, objavljen u biblioteci Feral Tribune. Otišao je dugokosi, nasmijani čovjek knjige, riječi, smijeha i slobode. Utjehe Dujinom odlasku nema – osim, možda, da smo, nekako, uvijek slutili kako taj čovjek nije od ovoga svijeta, onako kako pjeva njegov omiljeni Van Morrison na svom zvjezdanom „Astral weeks“ albumu: „I’m nothing but a stranger in this world/I got a home on high/ In another land/ So far away/So far away…“ Nećemo te zaboraviti, prijatelju, druže, učitelju; nećemo te zaboraviti, Predraže, Duje s onoga svijeta.

Novi list

The post Otišao je dugokosi, nasmijani čovjek knjige, riječi, smijeha i slobode appeared first on Tacno.net.

‘Bit će valjda da si zato, zato što si prevelik i predrag za jedan ljudski život, otišao ranije nego što je red. Ti, uostalom, za takav red nikada nisi mario. Prevelik, prehrabar, prejak, prevoljen, predivan, predobar. Predrag’, riječi su kojima se od Predraga Lucića oprostio Boris Dežulović

The post Oproštaj od predragog Predraga appeared first on Tacno.net.

Posvećeno Predragu Luciću

Mostar – Portal Tačno.net, Centar za kritičko mišljenje i Centar za mir i multietničku saradnju u 18 sati u četvrtak osvijetlili su Stari most likom Predraga Lucića, jednog od ključnih ličnosti poznatog splitskog satiričnog sedmičnika iz devedesetih godina prošlog vijeka, Ferala Tribunea. Bio je to, kako su naveli organizatori, posljednji oproštaj od novinara, književnika i velikog prijatelja Mostara Predraga Lucića, koji je 10. januara preminuo u 53. godini života.

Bio je to drugi put da je svjetlost njegovog lika i djela osvjetlila posvemašnji i dugogodišnji  mrak Mostara ….

Prvi je bio daleke 1993/94 g. U kampu na sjeveru Norveške sam na Euronews gledala, BBCijev prilog o protjerivanju Bošnjaka preko Bulevara, sa desne na lijevu obalu Mostara… Više nisam sigurna ali čini mi se da sam prepoznala nenu Humincu koju su pucajući, tjerali preko raskrsnice kod Doma Zdravlja…Sjećam se tog snimka jer sam se smijala kroz suze. Naime vojnik Armije koji je stražario na drugoj strani Bulevara, svjestan da ga snima BBC, iz grmlja s pruženom rukom neni na engleskom bukvalno ovako govorio: ”Kam hijer, kam hijer, hari, hari, maj ju”…tipični mostarski izraz “moja ti”. Zapucalo se još jednom s desne strane Bulevara i nena je plačući “dotrčala” do nevidljive granice.

Logori su bili puni, moj dajidža već 60togodišnjak, ugledni arhitekt i zagrebački student bio je u Dretelju. Pisma su letjela mjesečno preko prijatelja, komšije Hrvata zaposlenog u luci Ploče. A onda je jednog ponedjeljka stigla koverta sa stranicama Ferala s reportažom iz Mostara koju su potpisali Predrag Lucić i Boris Dežulović.

Bila je to prva istina koja je iz Mostara izašla u svijet odnosno Hrvatsku. Napokon je neko saznao za naš užas, logore protjerivanja, urbicid,….borbe u Šantićevoj koje su se vodili praktično u srušenim zgradama s jedne strane sobnog zida Armija s druge HVO, zatvorenici na liniji kopaju rovove i nose vreće i nikoga nije bilo briga…ni Sarajevo, ni Evropu, ni UN ni Ameriku, pa ni španski SFOR se nije iskazao, samo  je nijemo  posmatrao protjerivanja i  odvođenje Bošnjaka na stadion Veleža, koji je u jednom trenutku postao sabirni centar za odvođnje u logore,…. dok su im mostarske domaćice otkidajući od svojih usta i usta svoje djece, bacale pite od  mesnih doručaka ili krompira  u otvore transportera, govoreći: “I oni su nečija djeca”, nadajući se da su baš ONI ti, koji će stati u kraj tom ludilu. Nisu, ni pomislili….i ostavili su Mostar prepušten sam sebi kako bi ga pretvorili  u interesnu sferu, u  kusur za potkusirivanje dvije vojske i dva shvaćanja života i ljubavi prema bližnjem, dvije države….i zato dobili još trg i spomenik u Mostaru.

Hvala ti Predragi Luciću i dragi Borise za svjetlost kojom ste svojim hrabrim  prelaskom u istočni Mostar, iako ste bili poslani na zadatak u zapadni, obasjali Mostar. Svojim tekstovima na okupu ste držali one preostale Mostarce, preostale Bošnjake, Srbe i Hrvate u zapadnom Mostaru koji su još vjerovali u Mostar i vrijednosti zajedničkog života. Mama mi je pričala o ilegalnom pokretu čitaoca Ferala…novac se skupljao od pouzdanih, ostavljao na stranu, da se jednom mjesečno može kupiti  Feral. Kružio je od stana do stana a kada bi ga svi pročitali selio bi se dalje u u neko drugo naselje zapadnog  Mostara. Dolazio je na isti način kao pošta…preko prijatelja našeg komšije Hrvata koji je radio u Pločama. U medijskom mraku i blokadi kada se na rijetkim radio aparatima na baterije, mogli slušati samo hrvatske medije….Feral je bio ohrabrenje i nada da, neko ipak zna istinu… Vaša baklja, baklja Ferala, baklja je ljudskosti i baklja objektivnog novinarstva koje se opet izgubilo u bespućima povjesne zbiljnosti.

The post Baklje Ferala appeared first on Tacno.net.

Znao sam da ljudi još negdje moraju postojati. Nisu to ljudi od kojih zazireš i kojih se kloniš, ljudi su to pristojni, tihi, nenametljivi, ljudi kojih sretneš okupljene recimo pred kazalištem, na kakvoj dobroj premijeri. Znao sam da grad još negdje mora postojati. Nije to grad od kojeg zazireš, nije to grad od kojeg se kloniš, nepristojan, bučan, nametljiv, grad kojeg svakodnevno sretneš na ulici, na stadionu, na rivi. Znao sam da ti ljudi moraju postojati, jer sam ih sretao devedesetih, tihe i nenametljive kako bi mi na šanku kupili Feral i spremili ga žurno u torbu. Znao sam da taj grad koji je kupovao na kioscima Feral i spremao ga žurno u torbe mora još postojati. Mora. Bez obzira što se promijenio grad i što su se promijenili ljudi, ja sam nekako znao da su oni još živi, da je grad mog djetinjstva i odrastanja još živ, samo je onako tih, pristojan i nenametljiv zašutio pred navalom svega onog na što je upozoravao upravo Feral, novina od koje bi ti crno ostajalo na prstima, i nikome to nije smetalo.

Nitko nikada nije u redakciju Ferala uputio protestnu notu da mu crna tinta ostaje na prstima, pa da mora iza listanja Ferala prati ruke. Moj grad, ljudi koji žive i živjeli su u mom gradu bili su toga itekako svjesni. Bolno i duboko. Da su oprali ruke od Ferala, da se umazane ruke brzo peru, ali savjest nikako.

A Feral je bio naša savjest. Feral je bio razum u ludilu, racionalnost u histeriji, intelekt u poplavi primitivizma. I to su ti pristojni, nenametljivi ljudi znali. Svi oni za koje sam nekako znao da još negdje moraju postojati, da nisu izumrli sa Feralom kao sa zadnjim svjetlom koje se utrnulo, nekako sam znao da su onu luč koju je zapalio Feral ponijeli sa sobom u život. Onaj život pristojan, onaj život tih i nenametljiv, onaj život zbog kojeg sam sebe mrziš što ga se kloniš, što nije nepristojan, što nije bučan i što ga netko drugi živi umjesto tebe, sasvim dovoljno da te bude sram. Sram što ga živiš na takav način, da ga drugi žive umjesto tebe, bučni su umjesto tebe, nepristojni su umjesto tebe, ne zaziru kao ti od budala, umjesto tebe.

Znao sam da ljudi još uvijek moraju postojati. Oni ljudi koje civilizirani svijet voli nazivati građanima, oni ljudi koji su tako prokleto pristojni ljudi da su mi oduvijek nekako odudarali od grada u kojem sam odrastao, grada priprostih, nepristojnih batelanata, fakina, peškaruša, grada koji bi ti rekao što te ide.

I na te ljude smo računali sve ove godine. Ljude koji su se trebali od pristojnih i tihih pretvoriti u nepristojne i bučne. Na te ljude računao je Feral, jer Feral se nije ugasio zbog toga što se više ništa nije imalo za kazati, ništa za pripovjediti, Feral se ugasio jer su ga ugasili ti pristojni ljudi, ljudi koji više nisu mogli kupovati novinu koja im je ostavljala crnilo na prstima, više nisu mogli prati ruke, jer je crnila odjednom bilo previše. Previše za njih, previše za nas, previše za Feral. I tada sam iskreno posumnjao da su svi ti ljudi, taj grad zauvijek nestali u vremenu, da su se rasuli, kao duhovi iz nekih sretnijih vremena zauvijek preselili samo u priče, u legende. Istina, te ljude znao sam sretati na svemu što je ovaj grad još činilo gradom, a vukli su taj gradski leš uvijek isti ljudi, ista lica, i ti ljudi bi se pojavili iz mraka, u otmjenim kaputima i uređeni kao da idu u kazalište. I bilo nam je drago što još uvijek ima ljudi kojih se ne kloniš, ljudi koji su pristojni i tihi, ljudi koji nisu nametljivi, ljudi koji su došli da makar razbijen, makar utihnut, čuju svoj Feral, Feral koji je nastavio da živi kroz njegove osnivače.

I kada smo izgubili svaku nadu u ljude i u grad, kada smo izgubili sve iluzije i sve nade, pojave se ljudi za koje si mislio da ih nikada nećeš više vidjeti. Pojavi se grad. Grad koji se tiho, iz svih pravaca, sa svih njegovih strana okupio danas, grad tih i nenametljiv, grad pristojan i grad za kojeg si bio uvjeren da više ne postoji.

Kao i za te ljude, da više ne postoje.

Svi oni okupili su se danas da pozdrave svoj Feral. Svoje svjetlo koje je, što je Feral dalje, sve jače i sve sjajnije. Ne zbog toga što će se ti ljudi pretvoriti u bučne ili nametljive, već zbog toga što ti ljudi, a shvatio sam to danas, trebaju upravo da budu to što jesu, tihi, nenametljivi i pristojni. I da ih bude na tisuće.

Ima li veće nade za jedan grad i za njegove ljude?

The post ZNAO SAM DA MOJ GRAD JOŠ POSTOJI appeared first on Tacno.net.

The post “PRESUDA…” u Zagrebu appeared first on Tacno.net.

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Za novinarku Maju S. sve je jasno. “Predrag Lucić nije bio samo predivan duhovit čovjek, dobar novinar, izvanredan pisac, pjesnik i redatelj nego i, moram reć, i lijep muškarac”. Rođen 12. veljače 1964., Predrag Lucić je u Splitu, jučer 12. veljače 2018. položen u grob. Nije doživio ni 54 godine. Više od tisuću ljudi došlo je u Split na groblje, ljevičari iz svih dijelova bivše Jugoslavije. “Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, uništili najgori”, jednom je napisao Lucić. Hrvatskim nacionalistima Predrag ostaje crvena krpa. Čak i nakon njegove smrti ima ružnih komentara. Kao prije 25 godina kad je osuđivao zločine hrvatskih trupa u Bosni i Hercegovini nakon što su u ljetu 1993. u Ahmićima preko 100 ljudi zatvorili u kuće i spalili žive.

Predrag, osnivač legendrnog satiričkog lista “Feral Tribune” koji je bio anarhistički, prosvjedni i heretički glas Hrvatske, a tako je i sebe nazivao, prema desničarima i nacionalistima zagađivao je gnijezdo. Nasuprot njima, oko “Feral Tribunea” već se je za rata devedesetih kristalizirao duh otpora nezavisnih ljudi.

Predrag i njegov najbolji prijatelj i suborac, Boro Dežulovič, uživali su respekot svih nezavisnih duhova u regiji od kojih su ih mnogi zbog neustrašivosti smatrali svojim uzorima. Mnogi od njih došli su na pogreb, autori i novinari poput Ahmeda Burića i Senada Pećanina iz Sarajeva, Ervina Hladnika-Milharčića  iz Slovenije, Štefice Galić koja se svojim portalom ‘tačno’ i nadalje u Mostaru neustrašivo bori protiv nacionalizma i fašizma, da se nabroje samo neki.

Predrag je nakon propasti Feral Tribunea početkom tisućljeća i nadalje bio dobro umrežen u regiji, psao za nezavisne medije u cijeloj regiji, a s čitanjima poezije i nastupima nastojao je izdržavati obitelj unatoč, represiji – suprugu i troje djece. Krenuo je otvarati nova vrata u svom starom zanimanju – u Beogradu je naime pred posljednji rat studirao kazališnu režiju – i njegovi su komadi postali su Sarajevu, Tuzli i Beogradu veliki uspjesi.

“Bilo je i udaraca”, prisjeća se u dubokoj tuzi suborac Boris. O 70. godišnjici okončanja Drugog svjetskog rata, u svibnu 2015, Predrag i još nekoliko glumaca čitali se tekstove protiv fašizma Umberta Eca na Peristilu, povijesnom središtu Splita. Predragu se radilo o tome da upozori ne samo na ponovni uspon fašizma u Hrvatskoj, već i u cijeloj Europi. Došlo je samo malo ljudi. Svi su pripadali sceni.

“Ima nas samo 50 ili 70 ljudi u Splitu koji misle kao mi”, tada je kazao piscu ovih redaka. Predrag je bio utučen i smatrao je da je dosegao svoju najnižu točku. Nedugo zatim se razbolio. Njegov humor i britkost, kako ju je izrazio u knjizi “Antologija hrvatske gluposti”, ostat će međutim, i to ne misli samo novinarka Maja.

(Prijevod Nenad Popović, izvor:  Tageszeitung, Berlin 13.1.2018.)

The post Erich Rathfelder: Rastanak s Predragom Lucićem, hrvatskim nezavisnim duhom otpora appeared first on Tacno.net.

NAKON ŠTO JE PREDSJEDNIŠTVO SABORA ODBILO POKROVITELJSTVO NAD OBILJEŽAVANJEM 75. GODIŠNJICE BITKE NA SUTJESCI

„Nijemci nadiru sve jačim snagama. Izgubili smo 2/3 ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu“, poruka je koju šalju preostali preživjeli borci Druge dalmatinske brigade svom vrhovnom komandantu Josipu Brozu tijekom bitke na Sutjesci u lipnju 1943. godine, nakon što je druga dalmatinska od 1200 boraca tu na Sutjesci imala 764 poginula partizana, a samo u jednom danu poginulo je njih 600. Kada bi takve junake netko drugi imao, s njima bi se, za razliku od nas, pred cijelim svijetom dičio. Od oko 18 tisuća partizana, koliko ih je sudjelovalo u ovoj bitci, najviše ih je bilo iz Hrvatske, bilo Srba bilo Hrvata, a prednjačili su Dalmatinci. Od svih gradova najviše boraca je dao Šibenik, njih čak 1316, pa Split 1091 borca, a primjerice iz Beograda ih je stiglo 67. Stoga Bitku na Sutjesci smatraju i jednom od najvećih i hrvatskih bitaka tijekom Drugog svjetskog rata.

No, za Hrvatski Sabor to nije bilo dovoljno, te je predsjedništvo Sabora nedavno odbilo biti pokroviteljem obilježavanja 75 obljetnice ove Bitke koja je važna i značajna ne samo sa povijesnog aspekta, već i za samo postojanje suvremene Republike Hrvatske. Jer upravo zahvaljujući partizanskim borcima, onima koji su na Sutjesci izginuli, omogućeno je ostalim jedinicama probiti se iz obruča, okruženja u kojem su ih držale ne samo njemačke i talijanske jedinice, već isto tako i ustaške i četničke formacije, koje su uvijek zajedno u borbi protiv partizana, skupa sa okupatorima i agresorima.

Od gotovo 7 tisuća poginulih na Sutjesci, više od polovice ih je iz Hrvatske, a najviše iz Dalmacije, s moralom i voljom gotovo nezabilježenom u povijesti svjetskog ratovanja, o čemu su izvještavali začuđeni i zadivljeni britanski promatrači pri Vrhovnom štabu, a koji su ginuli s pjesmom na usnama:

„Kraj Sutjeske, hladne vode – Barjak časti i slobode

Domovina, Domovina zove nas!“

Barjak časti, jer su se borili za časne ciljeve, slobode, bratstva i ravnopravnosti svih ljudi bez obzira na vjeru i naciju.

Barjak časti jer se dalmatinski borci kojih je na Sutjesci najviše, bore kako bi hrvatski jezik  vratili  u Split, a Dalmaciju vratili Hrvatskoj, nakon što ju je  Paveličeva NDH prepustila Italiji. Oni se bore za opće, narodne interese. Zahvaljujući njima, partizanske jedinice se probijaju iz obruča i godinu dana kasnije na oslobođenom teritoriju formiraju na III. Zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 8. i 9. svibnja 1944. godine Federalnu Državu Hrvatsku u sastavu Federativne Jugoslavije. Tako Hrvati po prvi put u  povijesti dobijaju Republiku zahvaljujući izginuloj mladosti na Sutjesci, a isto tako Hrvati po prvi put u suvremenoj povijesti dobijaju i svoje državne granice, iste one koje će 45 godina kasnije braniti hrvatski branitelji. Zahvaljujući partizanskom pokretu Hrvati više nisu ni pod Bečom, ni pod Budimom i Peštom, a nisu ni pod Beogradom, Zagreb je proglašen Glavnim gradom Federalne države Hrvatske. Hrvatski narod konačno postaje politički subjekt.

No za predsjedništvo Hrvatskog Sabora i za potpredsjednika Božu Petrova, jedinoga među njima iz Dalmacije, sve je to nevažno, nebitno i nedovoljno. Sva njihova žrtva za narodne interese nije vrijedna pokroviteljstva Hrvatskog Sabora, ali je Bleiburg, mjesto gdje su se predale ustaške i četničke jedinice, one iste koje su na Sutjesci držale partizane u okruženju zajedno sa fašističkim okupatorima, vrijedan pokroviteljstva.

Kada su 14.6.1943. godine iznad Sutjeske u planinama Nijemci otkrili partizansku bolnicu sa 1200 ranjenika sve su ih pobili zajedno sa bolničarkama. Na Sutjesci je poginulo 597 partizanki od kojih su 352 bile bolničarke, koje su uglavnom strijeljane po zarobljavanju.

Partizan sa Sutjeske, poznati hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić, poemu JAMA je napisao još početkom 1943. godine.

„Krv je moje svjetlo i moja tama.

Blaženu noć su meni iskopali

Sa sretnim vidom iz očinjih jama;“

Nakon završetka Bitke, četnici su uz Nijemce pretraživali teren tragajući za preživjelim partizanima sa Sutjeske. Književnik Ivan Goran Kovačić kojega četnici otkrivaju u okolici Foče, kao da je stihovima šest mjeseci prije napisanim naslutio svoj kraj od četničkog noža:

„Posljednje svjetlo prije strašne noći

Bio je bljesak munjevita noža,

I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,

I bijela, bijela krvnikova koža;

Jer do pojasa svi su bili goli

I tako nagi oči su nam boli.“

No, predsjedništvo Hrvatskog Sabora je gluho i slijepo, a potpredsjednik Božo Petrov je suzdržan. On je iz Metkovića, a svega dvadesetak kilometara ispod Neretve je Drvenik u Makarskom primorju, malo ali ponosno mjesto koje je u svega nekoliko dana na Sutjesci izgubilo 61 svog mještanina.

ALAČ MATE Jozin, 18 g.                                                      ALAČ MIRA Lukina, 20 g.

ALAČ STANKO Ivanov,  21 g.                                              ANTUNOVIĆ NEDJELJKO Ikin, 19 g.

ANTUNOVIĆ RATO Jurin, 27 g.                                         BURIĆ NIKO Jurin, 30 g.

DELIĆ ANTE Matin, 20 g.                                                    DELIĆ NIKO Antin, 20 g.

DELIĆ MATE Antin, 17 g.                                                     DIVIĆ ANTE Ivanov, 21 g.

DIVIĆ ANTE Stipin, 30 g.                                                     DIVIĆ IVAN Matin, 21 g.

DIVIĆ MATE Tomin, 21 g.                                                    DIVIĆ STIPE Lukin, 19 g.

DIVIĆ STIPE JANKO Nikin,42 g.                                        DIVIĆ TOMO Ivkin, 36 g.

FILIPOVIĆ ANTE Božin, 33 g.                                             FILIPOVIĆ IVAN Božin, 37 g.

GABRIĆ FRANE Matin, 37 g.                                               GOJUN IVAN Petrov, 18 g.

GRUBIŠA BARIŠA Stipin, 30 g.                                           GRUBIŠA LJUBO Marinov, 23 g.

GRUBIŠA MILA Barišina, 22 g.                                            GRUBIŠA MILAN Barišin, 18 g.

GRUBIŠA MIROSLAV Marinov,19                                      GRUBIŠA NEDJELJKO Jurin, 18 g.

GRUBIŠA SREĆKO Antin, 20 g.                                           IVIČEVIĆ ANTE Nikolin, 33 g.

IVIČEVIĆ ANTE STANISLAV Stipin 25 g.                          IVIČEVIĆ DARINKA Stipanova 19 g.

IVIČEVIĆ FILIP Marinov, 36 g.                                             IVIČEVIĆ MARIJA Petrova, 17 g.

IVIČEVIĆ MIJO Stipanov, 16 g.                                             IVIČEVIĆ NIKO Jozin, 19 g.

JAGMIĆ IVAN Matin, 29 g.                                                   JAGMIĆ IVAN Stipin, 18 g.

JAGMIĆ STIPE Antin, 21 g.                                                    JAGMIĆ ZVONKO Antin, 20 g.

JELAŠ DOMINKO Matin, 19 g.                                             JELAŠ IVO Nikolin, 17 g.

KOSOVIĆ FILIP Nikin, 31 g.                                                   KOSTANIĆ ANDRIJA Pavlov, 19 g.

KOSTANIĆ BARTUL Antin, 16 g.                                          KOSTANIĆ DOBRO Ivanov, 17 g.

KOSTANIĆ FILIP Antin, 19 g.                                                KOSTANIĆ KORE Barišin, 28 g.

KOSTANIĆ MARIJA Nikina, 21 g.                                         KOSTANIĆ MATE Antin, 20 g.

KOSTANIĆ MILOŠ Antin, 17 g.                                               KOSTANIĆ MIRO Ivanov, 20 g.

KOSTANIĆ NIKO Antin, 19 g.                                                 KOSTANIĆ NIKO Bartulov, 32 g.

KOSTANIĆ NIKO Stipin, 19 g.                                                KOSTANIĆ RADOSLAV Pavlov, 20 g.

KOSTANIĆ STIPE Ivanov, 22 g.                                             PEĆAR MATE Barišin, 23 g.

PEĆAR STIPE Barišin, 21 g.                                                     PERVAN IVAN Antin, 18 g.

SLAKO MATE Jozin, 31 g.                                                         VITASOVIĆ MATE Zanin, 23 g.

VITASOVIĆ VICE Nikin, 37 g.

Slava im !

Iako u Ustavu Republike Hrvatske jasno piše da su  „temelji državne suverenosti u razdoblju II. svjetskog rata izraženi u odlukama ZAVNOH-a nasuprot NDH“, predsjedništvo Sabora i potpredsjednik Božo Petrov postupaju suprotno duhu Ustava u određivanju i prihvačanju odnosno ne prihvaćanju saborskog pokroviteljstva.

Vidjeli smo za koje su se vrijednosti zalagali partizanski borci sa Sutjeske, pripadnici NOV-a, koje su pjesme pjevali, kakve su poeme pisali i koji su im bili politički ciljevi. Bilo bi interesantno usporediti za koje su se to vrijednosti zalagali pripadnici vojske NDH, koje su pjesme oni pjevali, kakve su poeme pisali i naravno, koji su bili njihovi politički ciljevi i za čiji su se račun oni borili?

Naravno da treba odati dužni pijetet nevinim žrtvama Bleiburga i križnog puta, ali da bi to bilo uistinu iskreno i pravedno treba shvatiti i poštovati činjenicu da su Hrvatska i Bleiburg i Sutjeska.

Isto tako treba razlikovati komemoracije od saborskog pokroviteljstva, jer državna pokroviteljstva uvijek šalju određenu poruku, što naravno treba biti u skladu i  u ustavnom duhu. Činjenice govore da sada to nije slučaj. To nas ne treba posebno ni čuditi kada znamo da je potpredsjednik Sabora akademik Reiner svojedobno predlagao da se i sam Sabor nazove Hrvatski Državni Sabor, kako se nazivao u vrijeme NDH, što je naravno blisko i Jandrokoviću, a da i ne govorimo koliko je to godilo i bilo milo Milijanu Brkiću, a vidimo da nije mrsko ni Boži Petrovu.

No svi bi se oni trebali zamisliti i to ozbiljno, nad nespornom činjenicom – što Sabor postaje sve više državni, sve je manje narodni!

U predsjedništvu Sabora iz Dalmacije je jedino potpredsjednik Božo Petrov, pa bi nakon svega bilo interesantno čuti – hoće li te nakon svega Božo biti stid proći Malim Ižom, Drvenikom ili Šibenikom ?

The post STIDI LI SE BOŽO PETROV PROĆI DRVENIKOM? appeared first on Tacno.net.

Foto: zupskiportal 

Prema nekim insajderskim računicama u mirovinskom sustavu, bude li samo 10.000 godišnje tih koji su se četvrt stoljeća nakon rata sjetili da su sudjelovali u njemu kao „hrvatski branitelji“ i postali invalidi, pa se uvale poreznim obveznicima na grbaču po minimalnoj bruto cijeni od 5000 kuna mjesečno, to će izbiti iz državnog proračuna najmanje 600 milijuna dodatnih kuna na godinu. A gdje je dodatnih 1000 kuna neto svaki mjesec svakom od oko 81.000 (sada!) nezaposlenih branitelja, plus toliko za članove njihovih obitelji, ako su bez posla. Pa sve to i za pripadnike HVO-a u BiH. I onda, neka netko pisne nešto protiv tako definiranog „digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja“ kad te vrijednosti jedina može (o)čuvati Nezavisna Država Hrvatskih Branitelja. I Milijan Brkić nadimkom Vaso koji, čim mu se prohtije, drekne aport, a HDZ-ov/vladin šef Andrej Plenković, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u hipu – sjednu uz nogu 

Marijan Vogrinec

Novinari portala Express.hr Tea Kvarantan Soldatić i Boris Rašeta nisu kasnih prosinačkih dana promiskuitetne 2017. naslovom „Vasi prekipjelo: Ruši Plenkija i preuzima HDZ“ otkrili Ameriku, već samo malo dosolili javnu tajnu na kojoj već neko vrijeme mediji bruse zube, i pozvani i nepozvani, a svi „dobro upućeni“… Tvrdo krilo HDZ-ovih desničara – kojem je oblačno mrgudni Hercegovac Milijan Brkić nadimkom Vaso neprijeporna „domoljubna“/braniteljska ikona – nikad nije ni u snu zamišljalo na čelu Tuđman-Šuškove „državotvorne“ ZNA SE opcije, povrh toga i kao premijera, personu kakva je Andrej Plenković. Sin JNA-lekarke i europski Jugoslaven iz fine, intelektualne obitelji, čiji ćaća ne briše nos rukavom kao onaj nadobudne bivše HDZ-ove ministrice prosvjete i ne pada u trans strahopoštovanja pred „Božjim čovjekom“ Darijem Kordićem ili njegovim prvim intimusom, sisačkim biskupom Vladom Košićem.

Ali, taj i takav Plenković bio je kao mana s neba te 2016. godine, starozavjetni Noa što je svojom na brzaka improviziranom arkom iz bruxelleskog škvera prevezao na suho sav „domoljubni“ i još nesankcioniran kriminalni dio temeljito kompromitiranog HDZ-a. Političke stranke, koju je njegov prethodnik Tomislav Karamarko maloumno prepustio bliblijskom povodnju biračke nemilosti. Strašnoj kazni zbog međunarodne i unutardržavne stožeraško-šatoraške blamaže ideološkim i vjerskim divljaštvom usred Vukovara (čekićanje ćirilice) i u srcu Zagreba (logorska vatra, ustaške pjesme, govor mržnje, svete slike, plinske boce na ulici, pokušaj puča protiv legalne SDP-ove vlasti, ucrnjeni likovi pod šatrom na Savskoj 66…). Samo je poslijeizbornim inženjeringom, nečasnim trgovanjem unosnim radnim mjestima i državnim apanažama uspjelo HDZ-u dobiti i Pantovčak i Markov trg s obiju strana.

Birači su opet prevareni. Građani su platili visoku cijenu. I plaćat će još najmanje tri godine, ako Plenkovića u međuvremenu ne sruši goropadna nacionalistička desnica unutar HDZ-a, koju nije znao zauzdati, udružena s „domoljubnim“ skupinama izvana i Katoličkom crkvom. Tima je, što se diče nacionalnom osviještenošću i suverenizmom o kojem se ne mogu dogovoriti što zapravo znači, jedino stalo pijavičiti na državnom novcu i društvenim povlasticama, a to armirati ideološkim i vjerskim jednoumljem kao državnim standardom za sve žitelje. Tko ne pristaje na tu kardinalnu laž, „neprijatelj je RH“, „nikad nije želio samostalnu, neovisnu i suverenu Hrvatsku“, „ne voli ništa što je hrvatsko“ i mora se očitovati na diferencijacijsko pitanje „đe s’ bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu“.

Zakon o kruhu nad pogačom

Nema veze što je Karamarko najuren iz politike (afera „konzultantica“) ili 555-dnevna šatra sa Savske ceste 66 odvezena iz Zagreb u Vukovar (sic) s čudnom nakanom da se postane eksponat (sic) u Muzeju Domovinskog rata, samozvani vlasnici „hrvatske slobode“ zatežu omču oko Plenkovićevog vrata. Kolovođe vukovarsko-zagrebačkih „braniteljskih“ cirkusa koji su mjesecima izazivali otvoreni animozitet domaće i strane javnosti već su obilno honorirani unosnim pozicijama u lokalnoj, regionalnoj i državnoj vlasti, ali i masnim udjelima u milijunskim poslovima s državom ili pogodovanjem u tzv. poduzetništvu. Recimo, šatoraški vođa Josip Klemm – optužen za utajenih 3,2 milijuna kuna poreza i kriminal s kupoprodajom košarkaša, što je gurnuto pod tepih – dobio je 20-godišnju koncesiju na milijune vrijednom svjetskom divljalištu mladeži na plaži Zrće u Novalji na otoku Pagu.

Namjestio mu HDZ-ov lički alfa mužjak Darko Milinović, lokalni ginekolog koji se urbi et orbi pročuo po prosvjednom vezivanju lancima usred Gospića zbog pravosudnog progona kasnije pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca. Posebna je pak neuspješna Milinovićeva priča na mjestu HDZ-ovog ministra zdravstva. Njegov CV je pun kojekakvih bisera što mu ne slućže na čast, ali… Savski šatoraš Ante Deur je honoriran savjetničkim mjestom za branitelje u Uredu predsjednice RH, a njegov drug iz platnenovoštanog zdanja Tomo Medved još je za Karamarkovog ulaska u Banske dvore (2016. godine prvi potpredsjednik nakaradne vlade kanadskog anonimusa Tihomira Oreškovića; valjda drugi potpredsjednik Božo Petrov iz koalicijskog Mosta nezavisnih lista) nagrađen pozicijom ministra branitelja. Plenković ga se nije usudio ni pipnuti kad je lani smjenjivao radikalne HDZ-ove desničare, ministre Miru Kovača (vanjski i europski poslovi) i Zlatka Hasanbegovića (kultura).

Klemmov buntovnički alter ego ispod savske šatre Đuro 25.000 Glogoški postao je siva eminencija u vlasti, s ekskluzivnim pravom – zasluženim samo meketanjem na presicama, kako je determinirao kolumnist Slobodne Dalmacije Ante Tomić – sročiti novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja. Njemu drugo nije trebalo uz prinadležnosti 100-postotnog ratnog vojnog invalida (iz džepa poreznih obveznika) više od 20.000 kuna na mjesec odnosno, zajedno s naknadom za tuđu njegu supruzi Tatjani (4000 kuna plus mirovinski i zdravstveni doprinos) zato što pred tv-kamerama gura muža u invalidskim kolicima. Taj Glogoški, izučeni bravar iz priosječkog sela Ivanovca, s pola godine ratnog staža u HOS-u i činom pukovnika HV-a, ima pravo dobiti od poreznih obveznika svakih sedam godina besplatan automobil s ručnim upravljanjem. Vozi ga samostalno. Kamo poželi, a čim se uključe tv-kamere i novinarski fotoaparati, evo mu supruge Tatjane kako se drži za invalidska kolica.

„Đurin zakon o braniteljskom kruhu nad pogačom“, kako ga posprdno zovu u javnosti, prava je diverzija ne samo na državni proračun od 2018. godine ubuduće nego i atak na zdrav razum u okolnostima kad država „nema novca“ za liječiti maligne bolesti u male djece, pristojno platiti učitelje, liječnike, školarcima prijevoz i topli obrok, pvisiti dječje dodatke i socijalne naknade, mizerne mirovine i minimalce… Prema izračunu bivšeg, SDP-ovog ministra branitelja Predraga Matića-Freda, kojeg su ćelavi „crnci“ iz Klemm-Glogoškoga šatre i fizički napadali pred ulazom u Ministarstvo, Glogoški i družina ultimativno su tražili prava ukupne vrijednosti 20 milijardi kuna, što se imalo armirati ustavnim zakonom „da ne bi nekoj budućoj vladi palo na pamet to mijenjati“. Jer, radi se o „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja“ (sic na ikstu). Borili se „domoljubi“ za Nezvisnu Državu Hrvatskih Branitelja u kojoj će oni, a ne tko drugi, odlučivati kako se ima živjeti i ponašati.

Tvrdo desno krilo HDZ-a i Crkva su sinergijske snage u toj militantnoj igri aktera vrlo opasnih namjera, kojoj Plenković jamačno nije dorastao jer se ne usudi anestezirati svog stranačkog zamjenika Milijana Brkića nadimkom Vaso, koji mu nije bez razloga poručio s Praljkove komemoracije da je „cvijet hrvatskog domoljublja danas ovdje, u Lisinskom“, a nedavno da HOS-ovu za dom nespremnu ploču iz Jasenovca u šumu Trokut nedaleko od Novske miču „mrzitelji svega hrvatskog“. Mislio je na Plenkovića, koji je popustio zahtjevu koalicijskih partnera Milorada Pupovca (SDSS), Predraga Štromara (HNS) i talijanskog manjinca Furija Radina.

Foto: net.hr

„Brkić je dosad, kad je bio dobre volje, bio Plenkovićeb bodyguard i rješavao je terenske probleme utišavanjem desnice“, kazao je kolumnist 24sata/Expressa Boris Rašeta u intervjuu televiziji N1 Hrvatska. „No sada je izbjegao riješiti situaciju u Požegi (eksces s obiteljskim nasilnikom, HDZ-ovim županom Alojzom Tomaševićem, op. a.), Osijeku (izbor čelnika lokalne stranačke organizacije mimo Plenkovićeve volje, op. a.), HNS-u (drugi predsjednički mandat Davoru Šukeru, op. a.), propustio je pomoći Plenkoviću i nema sumnje da krči put prema vrhu vlasti samome sebi ili sapuna dasku izrazito nepopularnom Plenkoviću. Plenković osjeća slabost vlastite situacije, dio ljudi iz stranačkog vrha ministre posprdno zove Plenkovićevi Jugoslaveni, smatraju ga nedovoljnim domoljubom. (…)

Plenkovićeva situacija je i dalje nezavidna, sapuna mu se dasku, a on redovito daje ustupke desnici koje im netko drugi ne bi davao, neprestano im na proračunskim pitanjima podilazi i omogućava im sve ono što netko drugi vjerojatno ne bi napravio. On je u situaciji trajnog poskliznuća, a ključni problem desnice, koja bi mu najradije skinula političku glavu, je da nemaju adekvatnog nasljednika – može teoretski Brkić ili Stier, ili Kovač, ili Milošević, ili Maletić uskočiti, ali teško bilo tko od njih može održati postojeću većinsku konfiguraciju u Saboru. Morali bi na nove izbore, a nemaju profil koji bi im jamčio novu pobjedu, posebno s ovako smanjenim koalicijskim kapacitetom.“

Ono što je posijao Tomislav Karamarko dolaskom na čelo HDZ-a i sa svojim drugom iz zajedničkih policijskih dana Milijanom Brkićem nadimkom Vaso, operativcem svih iritantno nasilnih „braniteljskih“ cirkusa radi dolaska HDZ-a na vlast, Andrej Plenković se već godinu dana mandata ne usudi političko-pravosudnom kirurgijom odstraniti iz javnog prostora. Neće uspjeti proklamirano repozicioniranje HDZ-a s krajnje/rigidne desnice u desni centar, gdje će biti moderna europska demokršćanska stranka tipa      političke opcije njemačke kancelarke Angele Merkel, dok Brkića nadimkom Vaso drži uza se kao svog stranačkog zamjenika te potpredsjednika Hrvatskog sabora. Milijan Brkić nadimkom Vaso je nedvosmisleno zamjerio premijeru Plenkoviću nedolazak na skup najviđenijih predstavnika ekstremne desnice u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog: „Svatko tko osjeća Hrvatsku, Domovinski rat i hrvatske branitelje danas je tu, a oni koji nisu imaju svoje razloge za to“.

Karamarko otišao, karamarkovština ostala

Nedvosmislen animozitet međunarodne javnosti prema bilo kakvom slavljenju ratnih zločina/ca, ne samo onog pod državnim kišobranom, bili su Plenkovićevi, ali i razlozi predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović (kazala je da se „država vodi razumom, ne srcem“) te predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandroković za bojkot desničara u Lisinskom. Uža Praljkova obitelj nije došla zbog samoubojičine posljednje volje. Taj skup radikalnih nacionalista/šovinista u Lisinskom, pa na Jarunu u crkvi Sveta mati slobode na misi zadušnici – koju je protivno katekizamskim regulama o samoubojstvu vodio vojni vikar Jure Bogdan, a koncelebrirali dvojica radikala iz kleričke hijerarhije, sisački biskup Vlado Košić i zagrebački studentski kapelan don Damir Stojić – bio je parada samozvanih vlasnika RH, likova Nezavisne Države Hrvatskih Branitelja, u osnivanju. Militantno društvo na kakvom su zdušno i bez obzira na unutarnje i vanjske posljedice raditi Tomislav Karamarko i Milijan Brkić nadimkom Vaso, uz svu potporu dijela od 1350 braniteljskih udruga i tzv. Crkve u Hrvata.

Foto: H.Pavić

Karamarkovština je još vrlo živahna u javnim i osobito zakulisnim  političkim igrama te čini iznimno opasnu, klizavu podlogu izrazitijoj europeizaciji RH, na kojoj Plenković djeluje kao smotani pubertetlija što je prvi put navukao klizaljke i kročio na led. Nema ideje o tome kako uskratiti pravo građanstva militantima s ekstremne desnice, što su ih Karamarko i Brkić nadimkom Vaso ciljano rasporedili po svim strateškim ćukama od lokalne/regionalne političke vlasti do policijskih svih struktura, koje uopće nisu pod kontrolom Plenkovićevog prijatelja, ministra Davora Božinovića. O ratnim veteranima da se i ne govori. S vojskom je slično. Čelnici Brkićevih „branitelja“ imaju u njoj veći upliv od premijera i predsjednice RH zajedno. Karamarkovština je pustila korijenje i u dijelu medija, gdje SDP ili nije participirao iz moralno-ideoloških razloga ili je držao fenjer dok je bio na vlasti u Banskim dvorima, Hrvatskom saboru i na Pantovčaku.

Mediji su obznanili svevremenske fotografije Karamarkovih zagrljaja s deklariranim nacistom Velimirom Bujancem ili trećerazrednom HRT-ovom novinarkom Katarinom Periša-Čakarun iz HDZ-ovog predizbornog autobusa. Periša-Čakarun je po dolasku HDZ-a na vlast 2016. godine naprasno napredovala do vrha javne medijske kuće i održala se nakon Plenkovićeve djelomišne personalne rošade, pa je upravo ona dobila povjerenje glavoklimajuće ga intervjuirati u predbožićnom središnjeg Dnevnika HTV-a. Periša-Čakarun, tada uzdanica Karamarkovog v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniše Kovačića, predsjednika desničarske udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP), gdje je i rečeni Bujanec, moralno se izblamirala među kolegama na HRT-u kada ih je dan prije svog unapređenja presretala po hodnicima glupavim pitanjem: „A gdje se ti vidiš u novoj kadrovskoj križaljci?“ Poznato? Raison d’être poltronstva.

Što Andrej Plenković uopće može učiniti ili očekivati u ozračju u kojem pamet uglavnom šuti ili se iseljava iz zemlje, a glupost kolo vodi? Brkićevi ljudi stežu obruč oko njegove pozicije u stranci – a time je i premijerska upitna – što je potvrdio i udar na desnu mu savjetničku ruku Vladimira Šeksa aferom „Kolega“, neizravno na samog Plenkovića. Dokumentirano je prokazan kao doušnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (bivša Udba) pod kodnim imenom Kolega, pa je Šeks fasovao nečasni otpust te mu nitko važan nije došao na predstavljanje memoarske knjige. Rigidima u HDZ-u nikako ne ide pod kapu to što je Plenković povjerio Šeksovom posinku Karlu Ressleru pisanje novog stranačkog statuta. Iz mraka se izvlače pojedini dosjei i dilaju medijima, jer je (pro)ustaška desnica izravno je iz emigracije 1990./91. provalila u arhive tadašnjeg RSUP-a i tajnih službi te nekontrolirano pokrala tisuće dosjea, koji će se i ubuduće povremeno pojavljivati u međusobnim obračunima.

Ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću desničarski ultraši samo natuknu to da je 1987. godine bio savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu SRH i on se istog trena pokriva ušima po glavi. Karamarko-Brkićev ešalon odmah dobiva slobodan prolaz na sva policijska rukovodna mjesta koja požele. „Ogorčeni pripadnici Specijalne policije MUP-a“ (sic) neki su dan dostavili na Božinovićev i stol njegovog državnog tajnika Roberta Kopala pismo u kojem optužuju ministra za to da mu „netko drugi kadrovira ljude na sve ključne pozicije u policiji“. A „ogorčeni specijalci“ gotovo su odreda bivši suborci Milijana Brkića nadimkom Vaso, pa ta činjenica upućuje i na spoznaju otkud vjetar puše.

Portal Express.hr otkriva da je – uz Josipa Klemma i umirovljenog generala Mladena Markača – jedan od glavnih kadrovika u MUP-u Jure Sertić, „nekoć Pašalićev čovjek, koji je ovog ljeta postavljen na čelo moćnog i unosnog AKD-a, MUP-ove tvrtke koja tiska putovnice, osobne iskaznice, vozačke dozvole… Sertić je sad i tajnik HDZ-ova Odbora za branitelje, a potkraj devedesetih mediji su se bavili njegovim likom i djelom jer je kao pomoćnik ministra branitelja Jurja Njavre odobrio 1,300.000 kuna jednoj braniteljskoj udruzi za projekt prevencije braniteljskih samoubojstava. Revizija je kasnije utvrdila da su ta sredstva potrošena nenamjenski (…), a broj samoubojstava hrvatskih branitelja je udvostručen“.

Brkićev je trag u policijskoj hijerarhiji bio vidljiv i prije toga, jer su načelnička mjesta u pojedinim policijskim upravama dobivali medijski i kazneno prokazani ljudi. Bivši je specijalac Josip Čelić iz PU karlovačke bio svjedok u slučaju ratnog zločina koji je u kolovozu 1995. Specijalna policija pod zapovjedništvom Mladena Markača i Željka Sačića počinila nad srpskom starčadi u selu Gruborima nedaleko od Knina. Čelić je, pisalo se, „najbogatiji hrvatski policajac“, vlasnik mnogih nekretnina. Liksuzne vile na šest katova u Lokvi Rogoznici nedaleko od Omiša, a, kazao je, „sve je naslijedio od bogatog oca i zaradio svojim rukama“. U toj su Brkićevoj kadrovskoj križaljci načelnik PU istarske Alen Klabot iz Umaga, koji je „morao napustiti dužnost šefa u Lučkom kad se otkrilo da je koristio službena vozila MUP-a za svadbene fešte svoje kćeri“.

Ikone Medved i Glogoški

Tu je i Josip Biljan. Taj je kao načelnik Prihvatnog centra za strance u Ježevu nedaleko od Zagreba pijan naletio Mercedesom na dvadesetgodišnjake, djevojku i mladića, na pločniku u Zagrebačkoj aveniji u Zagrebu. Ima sličnih još, ali i takvih koji znanjem i sposobnošću nisu postigli ni minimum ili nijedan bod na intervjuu za nova načelnička mjesta, ali – presudili su kriteriji koje znaju samo Milijan Brkić nadimkom Vaso i njegovi ljudi. A takvi diktiraju pravila – o „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja“ (ic) – kojih se ima držati svako čeljade u RH, ako ne želi opasno diskriminatornu naljepnicu posred čela „mrzitelj RH i svega hrvatskog“.

Nije malo političkih analitičara koji zamjeraju Andreju Plenkoviću zbog kolebljivosti i neodlučnosti prema onima koji napadno, agresivno i bez uvažavanja ikakvih obveza RH prema međunarodnoj zajednici – osokoljeni valjda aktualnom plimom eurofobne, suverenističko-populističke desnice u Uniji i SAD-u pod Donaldom Trumpom – žele prepraviti RH u nekakvu Nezavisnu Državu Hrvatskih Branitelja u kojoj će ikone biti Đuro Glogoški i Tomo Medved, Hrvatski generalski zbor će pisati školske kurikule, Vlado Košić i Željka Markić uređivati vjerski i građanski program u katolibanskoj državi, a Milijan Brkić nadimkom Vaso udarati političko-ideološki ritam jednoumnog HDZ-a koji će u svakom izbornom ciklusu biti jedina „demokratska“ opcija. U takvoj zemlji, dakako, nema mjesta za remetilačku srpsku manjinu, pedere, lezbijke i ine nakaze te vrsti, komunjare, partizane, udbaše, Jugoslavene, ateiste i sličan šljam.

„Nezamislivo je da bi Sanader ili Jadranka Kosor ovako uzmicali pred Brkićem, Medvedom i Krstičevićem (koji se tuđim novcem razbacuje kupujući borbene avione i ratni materijal, op. a.), ili da bi pristali na ovakve proračunske troškove“, piše Express.hr. „Upitno je kakav će biti ishod ovog nadmetanja. Kad bi Ivo Stier, Miro Kovač ili Milijan Brkić mogli računati na izbornu pobjedu, Plenković bi lako ostao bez fotelje. No Plenković je u još komotnijoj sutuaciji nego Tuđman, koji je 1993. Samouvjereno zapitao: ‘Hajde, pokažite mi tko bi me mogao zamijeniti’. Andreja Plenkovića nema tko zamijeniti. Zato će i on i desnica nastaviti s ovim pripetavanjem: oni će dobivati sve koncesije koje požele, on će sve slabiji ostajati na vlasti, a cijela će zemlja biti zarobljenik te mučne taktičke igre.“

Saborski zastupnik srpske manjine, Plenković-HDZ-ov koalicijski partner i ugledni sveučilišni profesor Milorad Pupovac objavio je u tjedniku Globusu iscrpan analitički tekst kojim apelira na prijeku potrebu za jačanjem ustavne države, jer je pod žestokim pritiscima tzv. projekta identitetske države učnila dva koraka nazad od EU-a. Protivno europskim uvjetima na koje se Hrvatska obvezala uključenjem u EU, na djelu je rastakanje ustavne države, njezinih vrijednosti i institucija, demokratskog društva, njegovih pravila i aktera, tvrdi Pupovac, a desne političke stranke, klerikalne udruge i dio braniteljskih otvaraju sve nove i nove fronte. Ideologija konzervativnog klerikalizma služi za uspostavu identitetske države „po mjeri nacionalno-klerikalnih identitetskih obilježja i uvjerenja“.

„Slabljenje ustavne države u Hrvatskoj“, tvrdi Milorad Pupovac, „koja ionako nije bila stameno zdanje, i jačanje identitetske države kakvo zagovaraju nacionalno-klerikalni politički krugovi udruženi s tumačima vlastite, autentične, istinske nacionalne povijesti u kojoj nema mjesta za njezine neautentične i neistinske aktere, već jedino za one koji su njezini neposredni tvorci, višestruko je opasno. Opasno zbog toga što umjesto ustavne jednakosti u slijeđenju pravila koja pod jednakim pravima i obavezama važe za sve, nastoje nametnuti osjećaje identitetske pripadnosti naciji, crkvi, državi. Opasne zbog toga što umjesto pravednosti mogu nametnuti proizvoljnu vladavinu prava.“ Opasnu i zbog mogućeg nametanja klanovsko-stranačke kontrole ekonomije te uznapredovalih trendova povijesnog revizionizma, koji odbija svaku hrvatsku odgovornost za ratne zločine ustaša u tzv. NDH i „naših momaka“ u Domovinskom ratu te u ratu u BiH. Dokaz je i komemoracija te misa zadušnica samoubojici Praljku.

Jačanjem identitetske države, drži Pupovac, u RH se neizbježno obnavlja povijesne i aktualne političko-ideološke konflikte, raspiruje nove nesporazume i sukobe: „Zato je za Ružu Tomašić ‘Hrvatska samo za Hrvate, a svi ostli su samo gosti’, Zato je za biskupa Košića Milanovićeva lijevo-liberalna Vlada ‘nenarodna’, znači nehrvatska, nekatolička. To znači da liberali ili socijalisti ne mogu biti ‘pravi Hrvati katolici’ (kao što reče zaposlenik u jednom ministarstvu svojoj kolegici) zato što su liberali ili socijalisti. Romi ili Srbi ne mogu biti to što jesu zato što nisu Hrvati. S njima je koalicija ili ‘sramotna i ponižavajuća’ ili nije dobro da je previše vidljiva.

Sve je to zato što identitetska država teško može priznavati druge identitete ili identitete drugih. Identitetska država teško suosjeća s drugima, pa ne može ili ne želi razumjeti stradanja i patnje drugih. Ona gradi samo sakralizirani narativ vlastitog stradanja i vlastite patnje. Ona čak ne može ili ne želi suosjećati s onima kod kojih davanje prava građanstva ustaškom pozdravu predstavlja ne samo vrijeđanje žrtava genocida/holokausta već i prijetnju preživjelim pripadnicima tog historijskog zločina. (…) Kolonizacija ustavne (evropske) države identitetskim vrijednostima kao i nepriznavanje identitetskih vrijednosti od strane ustavne države u demokratskoj ustavnoj državi nisu prihvatljivi. (…) Blokiranje kurikularne reforme ili odlaganje usvajanja Istanbulske konvencije dva su primjera pokušaja suspenzije ili preuzimanja ovlasti ustavne države.“

Foto: Dnevni list

Ustavna, europska država Hrvatska i moderna demokršćanska profilacija HDZ-a na desnom centru političkog spektra inaugurativni su moto Andreja Plenkovića, a ne zatvaranje očiju na trend uspostave Nezavisne Države Hrvatskih Branitelja, s političkom i klerikalnom logistikom. I? Što se čeka? Da mu Milijan Brkić nadimkom Vaso čita bukvicu, a nema minimum škole da bi uopće nešto znao o konsekvencama teorija i projekata s konzervativno-klerikalnom identitetskom potkom, o svemu što iz tkvog zauzeća prijeti eutanazijom RH? Za kakav-takav mir u kući, Andrej Plenković će ostati kooperativan prema onima koji su „stvorili hrvatsku državu, donijeli slobodu i sve što danas imamo“, jer su „dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja“ neupitna svetinja. Makar zbog nje ostalih 3,5 milijuna građana pasli travu.

Zamka za porezne obveznike

Ratnoveteranski narod brojčano je prerastao 505.000 registriranih duša – što pravih, što lažnih – i novim zakonom je zajamčen daljnji vremenski neograničen porast po svim uvjetima: od priznavanje statusa i prooširenih prava do mirovina, invalidnina i blizu 100.000 nezaposlenih s HB iskaznicom. Samo za njihove mirovine trenutno se plaća 4,5 milijardi kuna godišnje i još milijarda iz proračuna Ministarstva branitelja. Po starom bi zakonu i bez povećanja broja tih povlaštenih korisnika, ta bi svota do 2025. godine narasla na 7,5 milijardi, a po novom na 8,3 milijardi kuna. No, to je samo suho lišće kojim je prekrivena kobna zamka ministra Tome Medveda i nezasitne družine Đure 25.000 Glogoškog premijeru Plenkoviću i poreznim obveznicima, pa konačan račun jedva da itko može predvidjeti. Jer, bit će – mrak.

Branitelji će, za razliku od dosadašnjih propisa, moći i ubuduće stjecati status ratnog vojnog invalida, zahtijevati materijalne naknade za to i ispostavljati račun državnom proračunu. Sada ih je nešto više od 40.000 samo s PTSP-om, a ubuduće bi čak 10.000-15.000 novih „invalida“ godišnje opsjedalo liječnike radi potvrde o tome da je njihova trenutna bolest posljedica sudjelovanja u ratu. Medved zahtijeva znatno lakši i blaži postupak za rješavanje tih zahtjeva. Drugi braniteljski udar na ustavnu državu RH je priznavanje viših starosnih mirovina svima koji imaju status ratnog veterana. A treći udar je ozakonjenje svih tih enormnih materijalnih prava i društvenih povlastica registriranim pripadnicima HVO-a u BiH. Od kojih većina nije vidjela ratišta u RH, ali su se – što nebulozno reče predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, odbijajući oduzeti odličja i vojne činove šestorici pravomoćno u Haagu osuđenih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti – „borili za neovisnu hrvatsku državu“. Tzv. veliku Hrvatsku, u granicama Banovine Hrvatske iz 1939., u paraleli s tzv. velikom Srbijom?

Prema nekim insajderskim računicama u mirovinskom sustavu, bude li samo 10.000 godišnje tih koji su se četvrt stoljeća nakon rata sjetili da su sudjelovali u njemu kao „hrvatski branitelji“ i postali invalidi, pa se uvale poreznim obveznicima na grbaču po minimalnoj bruto cijeni od 5000 kuna mjesečno, to će izbiti iz državnog proračuna najmanje 600 milijuna dodatnih kuna na godinu. A gdje je dodatnih 1000 kuna neto svaki mjesec svakom od oko 81.000 (sada!) nezaposlenih branitelja, plus toliko za članove njihovih obitelji, ako su bez posla. Pa sve to i za pripadnike HVO-a u BiH. I onda, neka netko pisne nešto protiv tako definiranog „digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja“ kad te vrijednosti jedina može (o)čuvati Nezavisna Država Hrvatskih Branitelja. I Milijan Brkić nadimkom Vaso koji, čim mu se prohtije, drekne aport, a HDZ-ov/vladin šef Andrej Plenković, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u hipu – sjednu uz nogu.

Bivši Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić – koji je neki dan napustio tu stranku i zadržao se u Hrvatskom saboru kao nezavisni zastupnik – izravno je u nedjelju kazao Aleksandru Stankoviću u HRT-ovoj emisiji „Nedjeljom u dva (Nu2)“ da hrvatski branitelji imaju pretjerana, prenapuhana prava, neprimjerena materijalnom stanju u državi. „Nije u redu“, kazao je Orepić, koji je sve četiri godine rata bio hrvatski branitelj, „da branitelj ima na stolu pečeni odrezak, a onaj koji mu je zaradio odrezak nema ni za umočiti kruha u toč, gdje se pekao taj odrezak.“

The post „Nezavisna Država Hrvatskih Branitelja“ appeared first on Tacno.net.

Eugen JAKOVČIĆ, novinar i aktivist Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, osnovao je i niz godina vodio medijski projekt CENZURA iz Splita. Tijekom tog razdoblja realizirao je više od 400 televizijskih intervjua i emisija. Dobitnik je novinarske nagrade HND-ova Foruma 21 za najbolje uređenu televizijsku emisiju. Kao aktivist i novinar godinama prati teme vezane uz nasljeđe rata, zaštitu ljudskih prava i slobodu medija. Od 2009. godine radi kao medijski koordinator u Documenti, sudjeluje u brojnim hrvatskim i regionalnim inicijativama civilnog društva u vezi suočavanja s prošlošću i zaštite ljudskih prava, realizira neke od ključnih Documentinih kampanja u vezi prava civilnih žrtava rata.

Za Tačno.net govori o drugostupanjskoj presudi tzv. Haškoj šestorci, odbijanju ovdašnjih društava da se suoče s ratnom prošlošću kao i medijima u službi ideologija iz devedestih ali i sve otvorenijoj fašizaciji naših društava.

Gospodine Jakovčiću, bili ste u Hagu na izricanju presude tzv. Haškoj šestorci, jeste li očekivali potvrdu prvostupanjske presude?

Presuda je očekivana i više nego jasna. Žalbeno vijeće je potvrdilo najvažnije zaključke prvostupanjske presude: o međunarodnom karakteru rata u BiH zbog sudjelovanja Hrvatske koja je, – kako je zaključeno – “putem HVO imala stvarnu vlast u pojedinim općinama.” Potvrđeno je, također, da su cilj udruženog zločinačkog poduhvata sa optuženima dijelili i predsjednik Franjo Tuđman i drugi hrvatski dužnosnici, kao i da je u pojedinim općinama “vladalo stanje okupacije.” Svatko tko je pomnije pratio rad Haškog tribunala kao i njegovu sudsku praksu očekivao je ovakvu presudu, posebice u pogledu karaktera oružanog sukoba kao preduvjeta za primjenu članka 2. stauta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) koji se odnosi na teške povrede ženevskih konvencija iz 1949 godine, a što se optuženicima stavljalo na teret. Naime u dva haška predmeta, Naletilić i Martinović («Tuta i Štela») kao i Blaškić («Lašvanska dolina»), utvrđen je međunarodni karakter oružanog sukoba između bosanskih Muslimana i Hrvata. No isto tako valja napomenuti da osuda optuženika temeljem udruženog zločinačkog pothvata (UZP), kao oblika individualne kaznene odgovornosti, u kombinaciji s utvrđenim međunarodnim karakterom oružanog sukoba čini ovu presudu jedinstvenom u kontekstu sudske prakse haškog tribunala.

Hrvatska Vlada je svojevremeno tražila da bude kao “prijatelj suda” uključena u ovaj žalbeni postupak, jer kako su naveli obrazlažući svoj zahtjev početkom 2016. godine, prvostupanjska presuda je u ovom predmetu, na osnovu “nepostojećih dokaza”, posthumno osudila trojicu bivših hrvatskih dužnosnika – Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka.

Slične teze su se ponavljale i u reakcijama hrvatske Vlade nakon donošenja pravomoćne presude, iako im je Žalbeno vijeće u odgovoru od prije dvije godine jasno napomenulo da se nalazi o kaznenoj odgovornosti u predmetima koji se vode pred Tribunalom odnose samo na optužene u svakom pojedinačnom slučaju. S obzirom da Tuđman, Šušak i Bobetko nisu među optuženima u predmetu bivših čelnika Herceg Bosne, nalazi Prvostupanjskog vijeća, objasnilo je tada Vladi Žalbeno vijeće, “nisu i ne mogu biti” nalazi o njihovoj kaznenoj odgovornosti. Stoga, pravo na pretpostavku nevinosti Tuđmana, Šuška i Bobetka nije ugroženo, kao što ni nalazi vijeća o njima nisu nalazi o odgovornosti Hrvatske.

Iz ovog odgovora hrvatskoj Vladi, kao i same žalbene presude, proizlazi jasna osuda ne Hrvatske i Hrvata, već politike koju su provodili konkretni pojedinci, u ovom slučaju Franjo Tuđman i Gojko Šušak. Oni su mrtvi i njima se više ne može suditi, ali treba osuditi njihovu politiku koja je i danas prisutna, što nam jasno oslikavaju reakcije na presudu od strane hrvatskog premijera i predsjednice RH. U tom kontekstu ova presuda u predmetu Prlić i dr., kao i svaka druga presuda, odnosi se prije svega na individualnu kaznenu odgovornost nekadašnjh čelnika tzv Herceg Bosne, ali isto tako ona predstavlja  snažan alat u borbi protiv revitalizacije politike koja je omogućila zločinačku tzv. Herceg Bosnu.

Je li po vama Haški sud ispunio misiju svog nastanka?

«Mnogo hrabrih ljudi istupilo je da bi svjedočilo i ako želite znati što se dogodilo, priča je ispričana», rekao je nedavno za tjednik Novosti britanski novinar Ed Vulliamy, govoreći o Haškom tribunalu.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je prvi međunarodni  kazneni sud koji je izrekao osuđujuće presude za silovanje kao oblik mučenja i za seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti, to jest poslana je poruka da je moguć učinkoviti kazneni progon počinitelja seksualnog nasilja počinjenog u ratnim sukobima. U nekim predmetima je silovanje prihvaceno kao čin genocida. Da je samo to napravio sud je ispunio svoju misiju.

Dovoljno je samo zamisliti kako bi izgledalo da nakon svega što se dogodilo tijekom ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu – nije bilo tribunala? Bi li se ikada utvrdilo što se doista dogodilo u Vukovaru, Škabrnji, Omarskoj, Srebrenici, Foči, Čelebićima, na Kosovu…? I bi li itko ikada odgovarao za ono što se dogodilo na tim i drugim lokacijama masovnih zločina?

Koliko ste razočarani reakcijom hrvatske države, od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović do premijera Andreja Plenkovića?

Skandalozno je odbijanje suočavanja aktualne hrvatske vlade, predsjednice Republike i HDZ-a s brojnim zločinima političkog i vojnog vrha tzv. Herceg Bosne, i to naročito nakon što je Haški sud tijekom dokaznog postupka i žalbene presude utvrdio počinjenje brojnih zločina nad Bošnjacima.

Problematična je spoznaja da su Vlada, Predsjednica RH i HDZ u svojim prvim reakcijama na presudu proizveli takav politički ambijent u kojem je bilo moguće ne samo da se ratnog zločinca komemorira već da mu i Hrvatski sabor minutom šutnje izrazi pijetet, naravno bez ikakvog pozivanja na patnju i stradanje žrtava.

«Država se vodi razumom, a ne emocijama», izjavila je predsjednica RH-a pravdajući se pred vlastitim biračima u vezi ne dolaska na komemoraciju za Praljka u dvoranu Lisinski. Jer njene emocije, kao što znamo namijenjene su samo jednim žrtvama, za one druge, o kojima govori presuda u predmetu Prlić i dr., u njenom srcu nema mjesta. Sramotna je to politika, neuvjerljiva neovisno komemorira li žrtve Vukovara, Škabrnje ili Srebrenice.

Iako je komemorativni skup u Lisinskom bio niskog političkog inteziteta, bez predsjednice i premijera koji su bas taj dan imali obaveze izvan Zagreba, kako je zaključio kolega Denis Romac u Novom listu «dilema o (ne)službenom karakteru komemoracije potpuno je bespredmetna. U Lisinskom su bili predstavnici i Vlade i Sabora i Ureda predsjednice, glavnih državnih institucija čiji čelnici ondje nisu bili fizički, ali su bili duhovno».

HDZ-u je trebao točno takav skup, kako ne bi manipulirajući sudskim činjenicama i zdravim razumom, namijenjeno prvenstveno za uši ekstremnijeg dijela vlastitog biračkog tijela, ugrozio vanjskopolitički kredibilitet premijera i predsjednice.

Je li Hrvatska država danas talac Herceg Bosne? Rukovode li nekadašnje strukture Herceg Bosne Hrvatskom?

Još uvijek postoji značajan kontinuitet političkih, vojnih i obavještajnih elita koje su izravno sudjelovale u ratovima devedesetih i sa zabrinutošću prate ishod sudskih postupaka, a što čini veliki dio HDZ-ove interesno stranačke baze.

Evo uzmimo primjer notornog Ivu Lučića, koji je inače bio HRT – ov komentator haske presude Prliću i drugima, inače u programu gledateljima predstavljen kao povjesničar, a na sastanku lidera tzv. Herceg-Bosne s  Franjom Tuđmanom na Pantovčaku u lipnju 1994. godine kaže:

“Ja nisam sretan Washingtonskim sporazumima, ja sam kao Ljubušak, Hercegovac, bio za jednu drugu varijantu, ja sam praktično Velikohrvat, ja sam htio barem Banovinu Hrvatsku, nezavisnu potpuno, bez ikakvih, bez muslimana, bez Srba, itd. Međutim, očito je da to ne ide. Očito je da je ova Federacija sada ono što je povijesna nužnost, ono što je jedino moguće, i ono što je u ovom momentu najviše i ja sam spreman, znači, dovoljno sam pametan da znam da je to tako i da treba ići u provedbu toga.”

Sve to stoji u «Stenogramima o podjeli Bosne», čije posljednje izdanje je nedavno promovirao upravo vaš cijenjeni portal, ali naravno to ne ometa medije i znanstvene institucije  da godinama Ivu Lučića ugošćavaju na teme ratnih zločina i odnosa hrvatske politike prema BiH.

Ja pripadam onoj Hrvatskoj koja nikada nije pristala biti talac Herceg Bosne. Sjetimo se i otvorenog pisma od 20. rujna 1993. godine kada su u časopisu Erazmus Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Ozren Žunec i Vesne Pusić u otvorenom pismu zatražili ostavku predsjednika Tuđmana i to zbog njegove «dugogodišnje orijentacije na podjelu BiH kojom je su – omogućio tragične lomove jedne mnogostoljetne mulitkulturalne zajednice i poželjne državne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske».

Kako je moguće da se Praljku prošverca otrov mimo rigorozne kontrole koju imamo u Haškom sudu?

Nevjerojatno je da se dogodilo to tragično ispijanje otrova u trenutku nakon što je sudac Agius izrekao pravomoćnu presudu od 20 godina za Slobodana Praljka. Što je posve razumljivo, u sudnici je nastao kaos, sve službe su bile u paralizi. Trebalo im je više od sat vremena da Praljka prebace u 10 minuta udaljenu bolnicu.

Iako je službena istraga pokazala da se osoblje Haškog tribunala i Pritvorske jedinice UN-a pridržavalo procedura kada je u pitanju Praljkov tretman, ipak su naglasili kako nije bilo moguće utvrditi kada i kako je otrov dospio do Praljka, te se očekuju rezultati istrage koju provode nizozemske vlasti, a koji bi upravo trebali odgovoriti na to pitanje.

Samo tjedan dana ranije Tribunal je besprijekorno sigurnosno odradio izricanje presude Ratku Mladiću. Svi pokušaji opstrukcije tada su spriječeni i nije postojao nikakav razlog da tako ne bude i u ovom predmetu.

Ima onih koji smatraju da je sud previše bio opsjednut pravima optuženika. Sjetimo se samo što su sve u sudnici radili pojedini optuženici ismijavajući sud i žrtve. Vojislav Šešelj, Slobodan Milošević pa na kraju i sam Praljak to su kontinuirano radili.

Suočen s činjenicama u vezi odgovornosti za etničko čišćenje Muslimana iz Stoca, Čapljine, Ljubuškog i Prozora, zatočenja i okrutnog postupanje prema zatočenicima u zatvorima i logorima HVO-a i njihovog odvođenje na prisilni rad na prve linije fronta, Praljak se branio između ostalih i na način da je sudskom vijeću u jednom trenutku izložio “Arhimed-Praljkov zakon”, po kojem “Praljak uronjen u rat smanjuje količinu zla u tom ratu za jedinicu ‘jedan Praljak. Iz ovoga proizlazi potpuno odsusutvo empatije prema žrtvama i ljudski, iskreni pogled u vlastitu odgovornost za zločine. Mislim da je Praljkova odvjetnica Nika Pinter upravo ovaj citat upotrijebila u danima nakon presude kako bi argumentirala nevinost svog klijenta, što je skandal sam po sebi.

Postaje li Praljak nova mitomanska ličnost hrvatske desnice?

Tragična je činjenica da još uvijek živimo u kulturi u kojoj je važnije fanatično dokazivati svoju “istinu”, čojstvo i herojstvo nego voditi računa o svojim bližnjima, onima koji te vole, pa i onima koji ti vjeruju. Documenta je sa žaljenjem primila vijest o tome da je Slobodan Praljak nakon izricanja osuđujuće presude počinio samoubojstvo.

Naravno da je hrvatska desnica ne čekajući već istoga dana krenula u proces beatifikacije ratnog zločinca u heroja i sveca.

Kao i mnogo puta do sada, sve je bilo začinjeno retorikom etničke homogenizacije i otvorenog izražavanja neprijateljstva prema drugom i drugačijem, što je obilježilo javnu političku komunikaciju u danima nakon izricanja presude. Medijski i politički tribuni nacionalističke desnice, uključujući i saborskog zastupnika Željka Glasnovića, pozivali su na obračun s izdajnicima, dok se prijetnje neistomišljenicima i pozivi na njihov linč na portalima i društvenim mrežama nisu mogli izbrojati.

Nažalost ta atmosfera linča je postala posve normalna u Hrvatskoj, naročito nakon ulaska u EU,  i to je naša svakodnevnica i sastavni dio političkog «mainstreama».

Atmosfera neprihvaćanja haških presuda u kojoj trenutno živi Hrvatska rezultat je one društvene atmosfere koja se naročito podgrijavala u tjednima prije izricanja žalbene presude u predmetu Prlić i dr. Želim podsjetiti vaše čitatelje kako su u Zagrebu tijekom studenoga/novembra 2017. predstavljene knjige ratnog zločinca Jadranka Prlića, Slobodana Praljka ali i ustavnog suca Mate Arlovića. Ovaj posljednji, nekada zastupnik SDP-a u Saboru, još uvijek aktualni sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske pisao je na temu pravne prirode Hrvatske zajednice Herceg-Bosne – “Hrvatska zajednica Herceg Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine”.

Velika većina hrvatskih političara, akademika, sudaca, … ne može prihvatiti sudske činjenice iz kojih jasno proizlazi da je takozvana Herceg Bosna zločinačka tvorevina, realizirana kroz sudjelovanje šestorice bivših čelnika Herceg Bosne u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem uspostavljanja hrvatske dominacije na dijelovima teritorija BiH.

Ali na svu sreću postoje i oni građani i građanke koji su na poziv Inicijative mladih za ljudska prava, na dan spomenute komemoracije Slobodanu Praljku zapalila svijeće i položilo ruže na zagrebačkom Trgu Francuske republike i to za žrtve zločina počinjenih od strane pripadnika HVO-a i HV-a tijekom rata 90-tih godina u Bosni i Hercegovini. Željelo se pokazati da postoji i ono lice Hrvatske koje se ne solidarizira s ratnim zločincima već se solidarizira sa žrtvama.

U posvećivanju Praljka umnogome učestvuje katolička crkva, bez  obzira što je Praljak izvršio samoubojstvo što je veliki grijeh  u kršćanstvu. Izdaje li to ponovno Crkva boga zbog nacije?

Katolička crkva je već duže vrijeme van svoje misije i evanđelja. Mislim da Dario Kordić još uvijek održava neka duhovne seminare po hrvatskim župama, uprkos činjenici da je pravomoćno osuđeni ratni zločinac. Žalosno je da i ovoga puta izostala sućut spram obitelji žrtava, bolna je to činjenica koju je teško prihvatiti.

Jedan od učesnika udruženog zločinačkog poduhvata, Franjo Tuđman, je otvoreno mrzio muslimane i imao pozicije koje danas imaju radikalne profašističke stranke u Europi od AFDa pa nadalje. Je li presuda Tuđmanu i poruka da zapadna civilizacija neće dopustiti ponavljanje holokausta ovaj put prema muslimanima?

Tuđman u prosincu 1991. godine kaže kako je došlo «vrijeme da zgrabimo priliku da bismo okupili hrvatski narod u najširim mogućim granicama.” To su također citirali tužitelji u predmetu Prlić i dr.. To su činjenice s kojima se Hrvatska treba suočiti, to je neizostavni dio nasljeđa Franje Tuđmana.

Jasno proizlazi iz stenograma s Pantovčaka da je Tuđman čelnike tzv. Herceg Bosne u dugom periodu kontinuirano motivirao da ustraju u suludom projektu Herceg Bosne, iako je imao informacije da se čine zločini i da Muslimani prolaze kroz logore. O deportacijama Hrvata iz dijelova van tzv Herceg Bosne upozorava ga je čak i kardinal Puljić, ali konačni cilj Hrvatske u najširim mogućim granicama po njemu je opravdavao patnje tih ljudi. Ta njegova strast za podjelom Bosne se jedino može usporediti sa strašću kojom je Ratko Mladić činio zločine i genocid u BiH. I da budemo do kraja jasni, čak se i Karadžić suprostavio Miloševiću pa mu je ovaj u jednom trenutku uveo sankcije na granicama Srbije, što se u slučaju tzv čelnika Herceg Bosne nikada nije dogodilo. Oni su bespogovorno ispunjavali zahtjeve Pantovčaka.

I na kraju te nepotrebne avanture, nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994., kada je bilo jasno da je projekt Herceg Bosne propao, oni i dalje slušaju Tuđmana koji im sada objašnjava kako je upravo interes Hrvatske i SAD-a da se Hrvati udruže s Muslimanima u federaciju BiH s ciljem spriječavanja stvaranja islamske države u srcu Europe. Naravno i dalje inzistira na kako on kaže kroatizaciji Muslimana. Sve se to nalazi u presudi u predmetu Prlić i dr.. To čak više nisu niti samo dijelovi stenograma, već sada u sudskom postupku utvrđene činjenice.

Hrvatski mediji ispisali su jednu od najsramotnijih stranica u istoriji  ovdašnjeg novinarstva. Kako su to opet mediji ubili žrtvu u ime nacije i presuđenih ratnih zločinaca?

U pristranosti i manipulaciji činjenicama HRT je i ovoga puta otišao najdalje. Oni su izvještavajući u danim nakon presude ozbiljno bili na rubu onoga što kazneni zakon zove javno poticanje na nasilje i mržnju, posebno st. 4 koji govori o negaciji, umanjivanju značaja ili javnom odobravanju zločina protiv čovječnosti, zločina agresije, ratnog zločina. Zajedno s kolegama iz Centra za mirovne studije razmišljali smo i o podizanju kaznene prijave protiv odgovornih na HRT-u.

Na udaru ekstremne desnice od one u vlasti do one u medijima našao se bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić kome se zamjera  što je radio svoj posao i surađivao s Haškim sudom. Ne krije li se u tim osudama  priznanje zločina te negacija vlastite ljudskosti?

Predsjednik Mesić predstavlja ključnu kariku onog dijela hrvatske političke javnosti, unutar kojeg se već godinama traži istinsko i konkretno suočavanje Hrvatske sa logorima, zločinima i deportacijama civila od strane zločinačke Herceg Bosne. I to je njegov glavni krimen. Stjepan Mesić je, pridržavajući se ustavnog zakona o suradnji sa Haškim tribunalom, otvorio haškim istražiteljima arhive svoga ureda, nakon što je postao predsjednik Republike. U arhivima na Pantovčaku su se između ostalih nalazili stenogrami iz kojih je bilo vidljivo da je Tuđman, kao što i kaže haška presuda u predmetu Prlić i dr., bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata kojim su se prekrajale granice BiH. Granice tzv. Herceg Bosne su uključivale 30 BiH općina, a u samo njih 11 Hrvati su imali većinu. Taj projekt se mogao ostvariti samo kroz zločine, deportacije, logore i to ne samo prema Bošnjacima, već i prema Hrvatima iz Srednje Bosne, koje se deportiralo u tako zamišljenu tvorevinu.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću je možda najvažnija nevladina organizacija na području bivše Jugoslavije za suočavanje s prošlošću. Šta je ono na čemu trenutno radi Documenta?

Trenutno smo fokusirani na ključnu misiju naše organizacije i razlog zbog kojeg su 2004. godine osnivanje Documente pokrenuli Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Centar za mirovne studije, Građanski odbor za ljudska prava te Hrvatski helsinški odbor. U pitanju je projekt «Ljudski gubici u Republici Hrvatskoj 1991.-1995.», koji traje već više od osam godina, a njegov je cilj izraditi poimenični popis svih žrtava rata iz Hrvatske. Popis stradanja, civila i vojnika, trebala je napraviti država. Protekom vremena osjetili smo potrebu, i zbog javljanja različitih civilnih žrtava i članova njihovih obitelji i toga koliko im je bitno da budu na nekom popisu, da svoj angažman usmjerimo na rad na terenu, da popisujemo sve stradale, bez obzira na etničku pripadnost. To je osnova za pomirenje, da se utvrdi broj stradalnika, da nema više nikakve političke ili ideološke manipulacije brojem žrtava i da dobijemo popis koji neće biti samo broj žrtava nego će sadržavati ime i prezime, zajedno s njihovim identifikacijskim podacima i okolnostima stradanja.

Noćna ste mora ratnim zločincima na području čitave bivše Jugoslavije. Nećete odustati od dokumentiranja ratnih zločina i sada kada je Haški sud prestao s radom. Možemo li vjerovati lokalnim sudovima?

Činjenice utvrđene u haškim presudama predstavljaju neiscrpan izvor materijala za suzbijanje poricanja zločina, detaljnu rekonstrukciju prošlosti i istinsko suočavanje s njom. Nije krivnja tribunala što se tim izvorima danas malo ili uopće ne koristi i što javnost u regiji ili one koji oblikuju svijest javnosti, zanima isključivo krajnji ishod sudskog postupka: presuda o krivnji ili nevinosti i visina odmjerene kazne. Pritom se zanemaruje sve ono što je dovelo do takvog ishoda: sve one presuđene činjenice, utvrđene u rigoroznom dokaznom postupku, uz puno poštovanje prava optuženih.

Kao što je u jednoj od publikacija Documente koja se bavim procesuiranjem ratnih zločina istaknuo Mirko Klarin, osnivač haske agencije SENSE, tužiteljstva u regiji, pa time i DORH, su od Haaga naslijedila dosjee stotina, ako ne i tisuća, osumnjičenih koji su u protekla dva desetljeća bili pod istragom tribunalova tužiteljstva, ali su propušteni kroz njegovu mrežu, predviđenu samo za krupne ribe. Ratni zločini ne zastarijevaju i sve donedavno smo u Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji i drugim zemljama imali suđenja optuženima za ratne zločine iz Drugog svjetskog rata. Nema razloga da tako, u idućim desetljećima, ne bude i u regiji. To je svakako jedno od najvažnijih nasljeđa Haskog tribunala i na tome ćemo inzistirati.

Documenta je posljednih mjeseci upravo temeljem tih činjenica podnijela dvije kaznene prijave Državnom odvjetništvu RH i to za zločine počinjene tijekom VRA Oluja, točnije u Uzdolju kod Knina, kada su trojica pripadnika HV-a u kolovozu 1995. ubili osmero bespomoćnih staraca. Na dan pada Bogdanovaca predali smo kaznenu prijavu zbog zločina koji se dogodio u studenome 1991. kada su pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi ubili veliki broj hrvatskih civila.

U vašem radu suočavate se s brojnim prijetnjama, vama i vašim kolegama se prijeti likvidacijom. Gdje nalazite svu tu snagu za otpor prema zlu?

Opstrukcija našeg rada u ovom trenutku ne ogleda se samo u prijetnjama koje spominjete, već se i na svaki drugi način onemogućuje rad mojih kolega i kolegica. U ovom trenutku u potpunosti smo izuzeti iz bilo kojeg izvora financiranja iza kojeg stoje institucije Republike Hrvatske. Civilno društvu u RH u ovom trenutku proživljava vrlo tešku fazu, narušavaju se svi oni mehanizmi koje smo proteklih desetljeća mukotrpno izgrađivali uz velike otpore političkih struktura. Situacija je toliko alarmantna da je gotovo sam rad i opstanak naše organizacije doveden u pitanje. S obzirom da u ovom trenutku dovršavamo popis ljudskih gubitaka, monitoriramo sva suđenja za ratne zločine pred sudovima u RH, regiji i Haagu, jasno Vam je koje su sve aktivnosti dovedene u pitanje.

Mogu li se ovdašnji narodi pod pritiskom Međunarodne zajednice suočiti s ratnim zločinima i ratnim zločincima? Možemo li očekivati taj pritisak?

Ako se zadržimo samo u sferi onoga što je utvrdio Haški tribunal bilanca je porazna. Rad tribunala, njegove presude a još manje u njegovim predmetima utvrđene činjenice slabo su nas, ili gotovo nikako suočavale s prošlošću.

Zbog svega toga pred nama je važna, rekao bih odlučujuća «bitka» za nasljeđe UN-ovog ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju, a ogleda se prije svega u javnoj prezentaciji svih onih činjenica koje je tribunal u svojim presudama van razumne sumnje utvrdio.

Utvrđene i presuđene činjenice o tome što se zapravo dogodilo tijekom devedesetih, zasnovane na iskazima preživjelih žrtava, očevidaca, ‘’insajdera’’, sudskih vještaka, poduprte hrpama dokumenata i forenzičkih dokaza, nesumnjivo su najvrednije ‘’regionalno nasljeđe’’ MKSJ-a. I u tom smislu treba svakako istaknuti rad Mirka Klarina, njegove agencije SENSE i nedavno u Puli otvorenog SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu i to na prezentaciji materijala prikupljenih na suđenjima pred Haškim sudom. To je vrlo vrijedan uvid neophodan za objektivan prikaz prošlosti i to na temelju činjenica a ne impresija i emocija, što također može biti legitimno, ali kako je nedavno izjavila Sonja Biserko «vrijeme je za jedan objektivni prikaz prošlosti, dovoljno je prošlo vremena od rata».

Nažalost nakon svih ovih godina i nade koja je u jednom trenutku postojala da će sama društva shvatiti da je zbog nas samih i obitelji žrtava važno suočavanje s teškim nasljeđem prošlosti, u ovom trenutku opet očajnički gledamo prema međunarodnoj zajednici, a kako bi se politikom «mrkve i batine» neki elemnetarni procesi u suočavanju priveli kraju. Spomenuo bih u ovom trenutku vrlo važnu, i opet aktualnu Inicijativu kojom organizacije civilnog društva iz regije od svih vlada postjugoslavenskih zemalja traže osnivanje jedne zajedničke, službene i regionalne komisije za utvrđivanje činjenicima o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava (REKOM). U Sarajevu ćemo krajem januara na tu temu imati veliki skup gdje ćemo upravo uz pomoć međunarodne zajednicem još jednom aktivirati ovu važnu incijativu.

Njemačka, koja se suočila s ratnim zločinima i fašizmom je danas najrazvijenija zemlja Europe. Koliko ta činjenica razbija floskule nacionalista da suočavanje s ratnim zločinima stavlja vječnu stigmu na jedan narod i čini ga zločinačkim?

U ovom trenutku, na ex jugoslavenskim prostorima nacionalistički govor nadjačao je govor o pomirenju. Svjedočimo stvaranju zapuštenih društava bez objektivne analize prošlosti. Na taj način je teško očekivati da se doista prispije u poratno doba, a bez toga nema prosperitetne budućnosti.

Mi ne da slijedimo put Njemačke, već imamo u potpunosti obrnuti proces. Nedavna analiza Fonda za humanitarno pravo iz Beograda je pokazala kako je na čelu vojske Srbije čovjek problematične ratne prošlosti; optuženi ili osumnjičeni za ratne zločine su poslanici u Parlamentu; ima ih u glavnim odborima vladajućih stranaka, a najviši predstavnici vlasti savjetuju se i rukuju sa osuđenim ratnim zločincima, od kojih su neki predavači na Vojnoj akademiji. U analizi je uzet  primjer Momčila Krajišnika, ratnog predsjednika Skupštine bosanskih Srba, koji je odslužio kaznu od 20 godina zbog progona, deportacija i prisilnog premještanja bošnjačkih i hrvatskih civila tijeom rata u BiH, a koji danas uredno predstavlja svoje knjige po Srbiji a primaju ga i visoki državni dužnosnici.

Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.

The post Eugen Jakovčić: Hrvatska je talac zločinačke ideologije Herceg Bosne appeared first on Tacno.net.

Foto: N.V.

Otišao je, a još ga itekako trebamo. Kako će bez njega Viktor i Boris? Kako će bez njega svi njegovi prijatelji? Ko će nas sad zasmijavati kroz suze i plakati s nama kroz smijeh. Hoćemo li znati u smijehu pronaći utjehu, u britkoj satiri nadu.

Večeras je u Mostaru održana Večer sjećanja na novinara, pjesnika, dramaturga i velikog prijatelja Mostara Predraga Lucića u organizaciji Centra za kritičko mišljenje, portala Tacno.net, Centra za mir i multietničku saradnju i Mostarskog kruga. U emotivnim obraćanjima o Predragu su govorili: Nedžad Maksumić, Elvedin Nezirović, Štefica Galić i Amer Bahtijar. Video priloge o Predragu priredio je novinar i predsjednik Mostarskog kruga, Alija Behram. Na kraju je Nijaz Hodžić Hodža, komandant odbrane Mostara i prijatelj Predragov pročitao pismo Predraga Lucića Mostarcima koje je napisao Boris Dežulović. Ova večer će se dugo pamtiti. I suze i smijeh, tuga što smo ga izgubili i radost da smo ga imali, večeras su bili na licima Mostaraca koji su došli i na ovaj način odati počast velikom čovjeku, novinaru i prijatelju – Predragu Luciću.

Nedžad Maksumić:                             

‘Do prije neki dan, na našu veliku sreću, ovaj svijet dijelio je s nama hrabri i nepotkupljivi novinar, lucidni pjesnik, pronicljivi književnik, nenadmašni satiričar i izuzetan dramatičar, veliki čovjek i dragi prijatelj.

Naš predragi Predrag Lucić.

Prijatelj ovog našeg razvaljenog i silovanog grada, koji je, jedva nekako, na krvi i muci onih koji ga vole, kakav-takav uspio opstati. Prijatelj onih njegovih građana koji se nisu predavali, pokušavajući i uspijevajući ostati ljudi u neljudskim vremenima.

Predraga Lucića na ovom svijetu više s nama nema.

Predrag je bio, prije svega i iznad svega, čovjek velike duše u koju je moglo stati toliko ljubavi za sve ljudsko i sve dobre ljude, za sve nedužne koji su u našem „vremenu zla“, bili posluženi, kao topovsko meso, na krvavim trpezama naših primitivnih silnika i pomahnitalih nacionalnih vođa.

Bio je glas koji nikada nije pristajao utišati se. Što su vremena bila gora, govorio je sve glasnije. U inat zlu. Kad bismo mislili da smo sami i da zaraznom ludilu oko nas nema lijeka, bio je tu on i njegovi prijatelji iz „Feral Tribunea“ da nas pridrže i pomognu nam da ostanemo uspravni.

Čuvao je zrno nade i vjere za sve zaboravljene, zaboravljene žive i zaboravljene mrtve, za one koji nisu pristajali na podjele na „naše“ i „njihove“, koji nisu bili „slijepi kod očiju“, pa, baš zbog toga, nisu bili dio stada za koje su torovi sa nacionalnim zastavama već bili napravljeni i dobro ograđeni. Da se „stoka ne pomiješa“.

Dolazilo bi nam, često, da povratimo od gađenja nad glupostima i pokvarenostima, lopovlucima i prevarama, nad divljim zločinima i manijakalnim planovima onih koji su, bez stida i obzira, prigrabili moć, pa počeli da odlučuju o sudbinama miliona.

Hrabrili su nas tada Predrag i njegovi prijatelji, Viktor i Boris, tjerajući nas na smijeh, smijeh prkosan i grlen, „smijeh koji nas je oslobađao“. Rugali su se svakome ko bi pomislio da je iznad drugih i da ima pravo odlučivati u ime drugih. Tjerali su, vlastitom hrabrošću, strah od nas i vraćali nam vjeru u nas same. Nas, male i slabe, ali svoje, samo svoje, nipošto ne pripadnike jedinstvenog nacionalnog divljeg krda.

Sva nevjerovatna i teška sranja kojih smo se naslušali tih godina, Predrag je godinama vrijedno zapisivao i, da se nikad ne zaborave, na kraju, zajedno sa Borisom, ukoričio u antologijsku knjigu „Greatest shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti“.

Ta knjiga je neporecivo svjedočanstvo o kretenizmu svih „naših“ vlasti i svih „naših“ opozicija, svih „naših“ bitangi i svih „naših“ svetaca, i „naših“ ubica i „naših“ intelektualaca, i „naših“ uvlačiguza i „naših“ moralizatora, i „naših“ lopova i „naših“ popova. Kad i za stotinu godina neki znatiželjnici budu htjeli proučavati naše „lude devedesete“ biće im dovoljno da pročitaju tu knjigu i shvatiće u kojim smo govnima bili i kakvi su idioti odlučivali o našim životima.

Predrag je volio Mostar. Znali smo to. Bilo mu je drago što to znamo. Smatrao ga je gradom u kojem se njegova država, i oni koji su je tada vodili, na najgori način, zlonamjerno i nespretno, uplela i okrvavila ruke.

Kad god bi dolazio ovdje, da govori o bilo kojoj temi ili da s Borom recituje i popijeva svoje presmiješne „Melodije…“ na teme koje nas ovdašnje žuljaju i bole, bivao bi i žešći i ljući, i drskiji i nepomirljiviji prema onima koji su ovo napravili Mostaru i od Mostara. Sve uz gromki smijeh publike koja je saučestvovala u njihovim pobunama i ustancima duha.

Ali, čak i oni koje je svojim stvaralaštvom uvijek branio, čak i oni zbog kojih je trpio najpodlije udarce, ne bi li im olakšao muke i progovorio o njihovoj nevolji, nisu ga uvijek razumijevali. Valjda je takva sudbina pravednika.

Jednu njegovu pjesmu, koja je svojom ubitačnom satirom prikivala na stub srama zločince i nalogodavce koji su izvršili jedan veliki bosanski pokolj i izvrgavala ruglu cijelu hrvatsku javnost koja o tom pokolju šuti, osudili su oni koji su bili žrtve tog pokolja i, u svom neznanju i svojoj površnosti, izjavljivali kako se „autor u toj pjesmi ruga bošnjačkim žrtvama“.

Nacionalisti iz mog naroda, kojih se ovdje s prezirom sjećam, to su jedva dočekali. Iskakali su iz svog mrklog mraka i svojih smrdljivih i vlažnih rupa i pokušavali udariti pjesnika s leđa, onako kako oni jedino znaju i najviše vole. Uzaludni, kakvi jesu, probali su se tako obračunati sa pjesnikom, kojeg je za njih baš bilo briga.

Iako je dobro znao da se nema zbog čega stidjeti i ne treba nikom izvinjavati, teško je primio zažagrene proglase raznih udruženja žrtava rata i njihovo neshvatanje da njihove muke i nevolje mogu biti branjene i odbranjene i smijehom i ubojitom rugalicom, a ne samo smrtnom ozbiljnošću.

Predraga Lucića više nema.

Otišao je, a još ga itekako trebamo. Kako će bez njega Viktor i Boris? Kako će bez njega svi njegovi prijatelji?

Ko će nas sad zasmijavati kroz suze i plakati s nama kroz smijeh.

Hoćemo li znati u smijehu pronaći utjehu, u britkoj satiri nadu.

Hoćemo li znati ne predati se nikada i ne pokleknuti pred silama koje bi da nas gaze?

Hoćemo li znati hodati uspravno?

To smo, valjda, naučili od njega?

Toliko mu dugujemo.

Hvala mu na plamenu kojim nam je osvjetlio put.

Predrag Lucić (o, kako je to lijepo!) još živi s nama.’

Pismo Predraga Lucića Mostarcima

Boris Dežulović

Dragi moji mostarski prijatelji,

šaljem vam ovo kratko pismo preko moga druga Hodže. Nadam se da će stići na vrijeme, jer bilo je nekih administrativnih pizdarija gore, dok su se dogovorili nose li poštu anđeli sa zapadne ili meleci s istočne obale, pa sam na kraju poslao preko jednog budiste što se reinkarnirao u galeba, pa ga dopao deponij u Vrapčićima.

Samo kratko da vam javim, dragi prijatelji, da sam sretno stigao i smjestio se, i da je sve u redu. Mnogo mi je pomogao Izet Mujić, koji me zamolio da vam prenesem njegove pozdrave, i posebno da pozdravim stare drugove i kolege u hotelu Bristol. Stampi je ovdje tek dva mjeseca. ali već je legenda, poznaje sve i svakoga, pa mi je i smještaj riješio preko reda. Sveti Petar mi vrtio papire i vidim ja, sve se nešto mršti, taman da će zvati Staroga, kad mu Stampi upao, “hajde bola Pero ne zajebavaj čovjeka, ako ga nećete vi uzet ćemo ga mi”.

Onda mi je sredio i pograničnu vizu, pa sam malo vamo, malo tamo. Kaže Stampi, ako hoću, da će mi sredit i hurije: ne može, veli, svih sedamdeset dvije, ali može barem dvadesetak.

Samo još da vam zahvalim na onom oproštaju na Starome mostu. Baš sinoć bio sam u kafani Rondo – nisam, eto, pojma imao da i kafane odlaze u raj – i sjedio s Ilijazom, pa sam ga zajebavao da čak ni njemu u čast nisu osvijetlili Stari most. A on mi kaže, “šta bi tek bilo da si znao pjevat!”.

Eto, dragi moji Mostarci, žurim sad opet u Rondo na piće sa starim Šantićem. Kaže Stampi da Aleksa jedva čeka da upozna bilmeza koji mu je upropastio pjesmu.

Sve vas puno pozdravljam i volim,

Vaš Predrag

The post Omaž za Predraga Lucića: O PREDRAGU (I NAMA BEZ PREDRAGA) appeared first on Tacno.net.

Foto: šg 

„… Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“   (Iv 1, 4-5)

Piše:  Kristijan  Ivelić

Simbolički, svojedobno je mnogo toga umrlo s ugasnućem splitskoga tjednika Feral Tribune. Nasilna eutanazija te tiskovine- već je minulo desetljeće-kao da je nagovijestila kobni slijed dogadjanja u potonjim godinama.

A tek djelomice je to posljedak globalnoga, knjiškog i  novinskog, prestrojavanja u elektroničke svjetove.

I, posljedično,  agonije Gutenbergova zviježđa  te širenja, brže od ozonske, crne rupe internetske nepismenosti.

Posrijedi je, naime, bio zadnji čin  discipliniranja i pacifiziranja na zapadnobalkanski način.

Trijumf volje onih koji su nekoć, samo godinu poslije pada Berlinskog zida, izborno trijumfirali, a višestranačje pretvorili u varijantu bipolarnog poremećaja kolektivne osobnosti.  Ti su se dojučerašnji komunistički pravovjernici, s pokojim heretikom i povampirenim crnokošuljašem za dekoraciju, tad hrpimice  p(r)odali desnoći  bez cijepljenja.

Ostatak pak, u roku odmah,  fascinantno je evoluirao u softcore ljevicu, navodnu socijaldemokraciju.

Lustracija bi, eda se dogodila,  proizvela homicid nevidjenih razmjera! Toliko bi njih, parafrazirajmo ovdje Marka Vešovića  iz slova o Nikoli Koljeviću, skončalo, politički upokojeno- od zločinačke ruke.

Novinstvo se, u bivšoj državi, svodilo na  automatizirane radnje i uratke kućnih ljubimaca na kratkoj uzici, oblikovane drilom partijske dresure; sa svakodnevnim utrkama istih, po mišljenje u CK. Istinabog, i usred te šarolike menažerije, izdvojile su se iznimne osobnosti stare garde poput Eduarda Čalića, Krste Cviića, Frane Barbierija, ali „ o tomu neki drugi put“.

Osamdesete su, uz nekolicinu izvrsnih i nešto starijih novinara i publicista, iz „ozbiljnih“ tiskovina diljem nekadašnje, tad već kadaverski okamenjene i mumificirane države, iznjedrile i studentski baby boom; u obliku Mladine, Poleta, Studentskog lista, Omladinske iskre, Waltera, Vala, Naših dana. No, to je i doba raskošnoga pisanja Veselka Tenžere i Igora Mandića, Bogdana Tirnanića i Aleksandra Tijanića – onodobnog  giganta hrvatskoga novinarstva i  samoproglašenog prvosvećenika tenžerijanskoga kulta.

Na žalost, ovaj beogradski dvojac, mnogo prije urezivanja one zadnje brojke na nadgrobniku, okončao je u nejunačkom epilogu, u neumoljivu odricanju od sebe samih.

Uostalom, u nepostojećoj karanteni od Vardara pa do Triglava, spomenuti dvojac je tek kap u (po)moru ovdašnje pandemije: nepotkupljivosti  za koju intelektualni integritet nema cijenu: te se njime, inim i „vlastitim“ narodima, trgovalo do u- bescijenje.

Stotine tisuća su platili glavom, a milijuni bezdomništvom, a naše intelektualne i druge elite danas, utovljenije no prije, žive od kamata rata i poraća.

U tim osamdesetim, Predrag Lucić, Viktor Ivančić i Boris Dežulović nisu dio ovakve- u duhu jedne od čuvenih Titovih zvizdarija-omladine zbog koje se ovi narodi ne trebaju brinuti za svoju budućnost. Dapače, oni  su sumnjiva lica- prema mišljenju nadležnih koji-su-organ –već –bili u SKJ  i  SKH.

NA SMETLIŠTU HISTERIJE

Ta mladoustaška trojka iz osamdesetih, ta tri crna mušketira  su, devedesetih, ispali- tri trubadura; trojac bez honorara.

Umjesto da su honorirani za svoj martirij pod komunizmom, za drugove redizajnirane u zdrugove oni su opet- neprijatelj koji nikad ne spava; dakle, po definiciji, arhineprijatelj ostvaraja tisućgodišnjeg uljudbenog sna svih hrvatskih trnoružica.

Dapače, kad pregledate Lucićeve i uratke preostale dvojice zloglasnika, prepoznajete urotu i potvore koje traju već tisućama godina, a završile su u feralovskim kotlovinama: od satiričkoga terorizma slobodnim grčko-rimskim stilom, francuske kuhinje komp(l)ota Rabelais-Voltaire, britanskih paprenjaka a la Swift, talijanskih slastica commedie dell arte do ruskoslavjanskih valjušaka gogoljevštine i jesetre bulgakovljevske; bečke macher torte  Karla Krausa, pasulja, macesa i riblje čorbe srbadije i židovlja crnorizaškog Sterije-Nušića-Sremca-Domanovića-Kočića. O jestvinama nepatvorene hrvatske kuhinje, onečišćene jugobalkanskorijentalnim gadostima, da i ne govorimo. Dakako, riječ je o naprosto neutvrdivim omjerima i sastojinama Držićevih, Matoševih, Ujevićevih, Kranjčevićevih, Krležinih, Smojinih zasada, začina i zamiješateljstava….

(Spremnosti radi, ovdje pripomenimo: tekst koji upravo čitate također je podmuklo smišljena patvorina; stoga, kad dođete do kraja, obvezno naglasite da niukoliko niste autorov istomišljenik, što više, temeljito mu spomenite bliže i dalje rodoslovlje-uz potpis potentnim, herojskim dick alias nick nameom!).

Uza sve ostalo, desetljeće i pol, a posebice devedesetih, Predrag je Lucić nadničio kao komunalac i smetlar na smetlištu histerije exjugoslavenske ratne kloake-uređivati Greatest Shits sve te godine bilo je, uistinu, kao danomice silaziti u nuklearni reaktor bez zaštitnoga odijela. I dok su ti dani ostavljali dojam barem privremene pobjede kritičkog duha i Feral Tribunea, postferalsko desetljeće, evo, traju noći (p)objeda spin-ičkog zloduha i Fekal Tribunea- kao točnoga, antipodskog zajedničkog imenitelja i nezračja prostora desnoga populizma koje zovemo Jugoistočnom Europom, Zapadnim Balkanom, regijom/regionom.

Smrad se nesnosno širi, do neba ide vonj ovdašnjih glibova, kaljuža, kloaka, kenjara, ćenifa, u zajedničkom fekalnom neprozračju.

Ali, gotovu da više nitko niti ne hini dekontaminaciju, dezinfekciju, denacifikaciju. Poraće se tek legitimiralo kao po(s)raće-nastavilo se (s)rat drugim sredstvima.

„Ono iz 90-ih nije bila politika, nego zločin“- ponavljao je Lucić u svojim gostovanjima u Pressjeku, tv emisiji  Kanala Ri, i napominjao „da rat još nije završio…“.

A to što nepodnošljivo vonja jesu strah i krah na ovim prostorima – bez obzira tko je s unutarnje ili vanjske strane balona EU- i vegetiranje u krpeži društvenih, političkih, gospodarskih i kulturnih provizorija. Glad, bijeda i beznađe, agonija starih, nezaustavljiv odlazak mladeži, kapituliranje srednje generacije; sve navedeno zlokobno otkucava ispod površine tribalističke okamenjenosti i populističkog sljeparenja, korporativne uniformiranosti i  konzumerističkih labirinata svakodnevice. Javni prostor zaposjeli su srednjostrujaški udvoricae, pripuzi i poslušnici u službi  kapitala i /ili, kauzalno, stranke koja kontrolira, a i sama je u lancima kontrole.

Navodna „tržišna sloboda nije nikakav nadomjestak slobode“- objašnjavao je Predrag.

CRAPOPIS – TABLOIDNI (S)TISAK I (G)NEWS TV 

Deset godina poslije eutanaziranja Ferala, stanje se, u cijeloj regiji, nije vratilo u 2008. Ne, danas je gore nego što je bilo devedesetih. Biološki, otišli su brojni vrsni novinari; mnogi su pak nestali-lukrativno, pacifizirani i situirani dragovoljno.

„U Švedskoj – veli Lucić u gostovanju na N1 u Beogradu- novinari koji su raskrinkavali grijehe i naličje politike vladajuće elite, dolaze na čelo Javnog servisa kao autori, urednici, voditelji…. A u nas?“.

Ovdašnji javni servisi funkcioniraju kao legalizirane javne kuće – s časnim iznimkama ili bez njih- znade se tko su vlasnici i što čine zaposlenici: čist račun i, više-manje, duga ljubav.

Ako su devedesete „zločin, a ne politika“, to  glupilo i tupilo sred krimena, uvijek bez prezimena i imena, („Ovdje nikad nitko neće priznat svoju krivnju! – kazao mi je Duje u jednom od naših razgovora u Sarajevu, Zagrebu, Puli, Splitu, Beogradu, tko zna…), poslijeratne su pak godine kupilo i žutilo: konzumerističko-senzacionalističko & entertainmentsko-populističko anesteziranje na veliko i malo. Ili, štono bi rek’o notorni Viktor Ivančić: biznis zločina zamijenio je zločin biznisa.

U strahovladi tog antipodskog Fekal Tribune kupila i žutila, u pošasti sve masovnije neprocijepljenosti kontra desnoće, u ovih deset prljavih godina, pokuljao je i još teče novi izraštaj novinara, fekalni iscjedak tabloidnog (s)tiska, komatozno komercijalnih i (g)news televizija.

Dotični odličnici straha i kraha uneređenoga javnog prostora, intelekta i izobrazbe izbrušenih u prestižnim internetionalnim veleučilištima (Copy Paste & Wikipedia University), oboružani diplomama (po)kupljenim na slobodnu tržištu akademskih stupnjeva, već desetljeće šire tu novu pismenost- ne(o)pismenost- s posljedicama i nepovratnošću tsunamija.

Bilo da je u pitanju (sm)rad na neodređeno vrijeme ili  autorski ugovor o (zlo)djelu, rečeni odličnici rođeni su spremni da se (pr)odaju i predaju na tom istom slobodnom tržištu ponude i potražnje.

U formi por(k)tala i tabloidnog (s)tiska, do izražaja dolazi njihova kaligrafska virtuoznost- krasopis kao kratkopis: novinarski tekst je krpež od podnaslova i naslova, a pokadšto, u ekscesnoj autorovoj raspojasanosti, iskoči i – podnaslov!

Potopna bujica slika, međutim, glasnogovori ovdje više od tisuću riječi, oslikavajući tako analfabetizam novoga doba, novinstvo koje je ostalo- bez teksta.

Biserje ovakvog tabloidnog krasopisa- sukladno zloduhu vremena Fekal Tribunea, politički korektno bi to bilo zvati crapopisom-uvijek ćete s lakoćom pronaći izmedju akcijskih sniženja kolektivnog količnika inteligencije i hot line oglasa za spolno prenosive usluge. Njihova braća po otužju, na (g)news televizijama, pred kamerama 24/7, prepoznatljivi su po zamrznutim, autentičnim osmijesima emotikona i obitavanju u studijima dizajniranim poput  izvanzemaljskih letjelica iz zf-filmova.

Logično, jer njihov program i nije namijenjen zemaljcima i Zemljanima; u g(news) simulakr-umu, samo je stvarnost- nestvarna i nepostojeća.

DUJE I DRUŽBA SILNOG ZAJEBA

U tomu nadrealnom okružju, deset godina poslije prinudnog zatvaranja buntovne butige, Predrag Lucić i ekipa nastavili su navigat- uvik kontra. Mnogoput đirajući živopisnim prostorima drevnih zapadnobalkanskih kraljevstava, dozlaboga su se naslušali mantričkog pitanja o hrabrosti  potrebnoj da se kroči putom koji  su odabrali.

Lucić je u početku začuđeno dizao obrve, pokušavao objasniti o čemu se tu zapravo radi, a kasnije, s umorom, odbijao razgovor o tome, jer „tko sebe pita smije li nešto napisat i izgovorit, gadno je zalutao i pod hitno mora mijenjat posao“.

Predrag i njegovi suputnici dosljedno su živjeli principe  svojega predšasnika Tenžere, koji se baš nauživao u idiličnim vremenima najboljeg od svih samoupravnih svjetova-  njegove je tekstove višeput potpisivao Igor Mandić, eda bi veselnik Veselko nekako preživio mjesec. Ovo je, zapravo, vrlo loša usporedba. Tenžera nije mogao otići trbuhom za kruhom te pisati za fiktivne neovisne medije, no barem nije bio prinuđen testirati uvjerenja i umijeće vlastita opstanka u neinsceniranim ratnim uvjetima.

Jer, ti famozni ratni uvjeti nisu topla pripizdina virtualne hrabrosti- (k)lik i djelo!- sitne gamadi hejterskih kolonija anonimnih štetnika, neiživljenih muškića skrivenih iz nabildanih nick nameova: ne, to je ono kad vi imate tek krte prste i pod njima  tipkovnicu, a ja žuljav prst na otponcu i ispod njeg’  strojnicu. Pa kom’ zadušnica, a kom’ herojska, a ne zločinačka mirovin’ca! Nekom (pri)tiskovina, nekom domovina! A takav je upravo bio odnos snaga- Ferala usred kanibalskog kravala.

Tenžerinoj općepoznatoj sentenci „ novinari i piloti najkraće žive“ ovdje valja pridodati onu njegovu drugu, također dobro znanu: „preživljuje samo dobro pisanje“  te primijeniti to na mjesto i vrijeme, na „slučaj Lucić i njegovu družbu silnog zajeba“.

Predrag Lucić nije bio dite bogatuna, knjiški moljac u kuli bjelokosnoj, pojen ptičjim mlikom, kljukan kavijarčićem i pjenušcem; mekoputi mozgonja koji, izvaljen na paperjastom oblačku shole/dokolice,  kontemplira-meditira-docira, i silne knjižurine, kao na pokretnoj vrpci, urbi et orbi, objavljuje. Nije Lucić bio uškopljeni profesor na sinekurama i katedrama, gostujući veleum na dvojbenim fakultetima, opinion maker ili neki sličan faker u prime time  emisijama za over dose sveučilišnih celebrity ego-tripova. Nikako, ali nikako Lucić nije mogao biti intelektualni mastodont, utovljenik s metaboličkim sindromom, na jaslama državnim ili stranačkim, niti akademski zombi ili mumificirana utvara što besmrtno hibernira u palačama od mramora, mahagonija i zlatotiska, sveudilj vampirski zalijepljena na grbačama gladnih poreznih obveznika.

Predrag je Lucić bio kruhoborac i duhoborac, free lancer do posljednjeg daha, prebogati bibliofil iz armade prekarijata, do zuba oboružan nezasitnim erosom zaigrane kreacije, ludički erudit koji se ne libi kantat pismu parodijsku i radit s Borom sit down urnebes cabaretski; neprestance na cesti i ulici, u vlaku i zraku, putujuća enciklopedija; torba, naprtnjača, kufera nadjevenih knjigama, a  u glavi Duje knjižnice – aleksandrijske i babilonske i one bachelardovske i borgesovske, vječne i rajske. I stizao je pisat i ispisat čudo od Ferala, pišući i čitajući šesnaest sati dnevno, a prekovremeno, znanima i neznanima, neštedimice dijelio kruh smijeha i naramke vlastitih pjesama, članaka, eseja, studija, parodija i komedija; satiričkih bravura i neizbroj stilskih minijatura od kolumna do kalambura, mimo smišljanih, pripremljenih govora i slova, u neformalnim druženjima, na književnim večerima i u ad hoc burlesknim i igrokaznim, ludičkim, zajebantskim, probisvjetskim  improvizacijama.

I, kao ni ostatku feralovske bratovštine & sestrovštine, nikad mu nije dosadilo ponavljati: „niti ćete, gospodo, ubijat u moje ime, niti ću ja šutjet – prije krepat nego mučat!“

U takvom životu koji se živi djelom, i u djelu koje se svjedoči životom, bez mržnje, kurvanja, poze, blefa, lažnjaka, kompromisa, kišovska po-etika bila je jedini Lucićev modus vivendi; umijeće govorenja, pisanja, otimanja, obrane istine, Lucić je donosio i iznosio kroz istinu umjetnosti i – istinsku umjetnost. Tu ostaju i takvi postaju samo rijetki, tu nema mjesta kupljivosti i potkupljivosti, tu se sagorijeva do samoga kraja i, kao po pravilu, odlazi se- prerano. A to da je, zahvaljujući ostavštini takvih sebedajućih odlaznika, nama omogućen ostanak i opstanak, većina nas ne shvati nikad ili shvati-prekasno. Tako su otišli Tenžera i Kiš, tako smo ostali bez Lucića.

ANTIPOD FEKAL TRIBUNE ILI INTELKTUALCI PETOG DANA

A tko smo, gdje smo i kako smo, mogli ste pogledati 12. siječnja u 21 sat na HRT3, u Petom danu, u večer dana posljednjega ispraćaja Predraga Lucića. U izravnom smo prijenosu svjedočili kako se Peti dan strovaljuje u ukletu noć u provinciji duha i kako duh provincije – iskustvo nam je palanačko!- razjapljuje čeljusti antipodskog, fekaltribuneskog (zlo)duha vremena, razotkrivajući bezumlje nazočnoga veleumlja, intelektualne celebrity elite najpoznatijih opinion makera na našim zaslonima.

Nije se, naravski, urednica i moderatorica – s vječno prestravljenim izrazom lica- Gabriela Perišić, drznula misliti svojom glavom, a nije ni mogla- bez glave se može, ali servilna dekapitiranost je preduvjet bez kojeg se ne može- ostati zaposlenikom Javnog servisa HRT. (Svaka sličnost s ostalim javnim servisima iz regije je- naravna!)

Emisija prekomjernog granatiranja stakleničkim plinovima započela je jednoglasnom šutnjom umnih nazočnika-prešućivanjem smrti Predraga Lucića. Kao iz analnog inferna kakve kozmički goleme nemani, zagrmjela je ta fekaltribuneska šutnja, arlauknula, zaurlala; podrhtavala je scenografija u studiju; urlik se nije stišavao, izazivajući drhtavicu i mučninu u želudcima gledatelja, i nije utihnuo, do pred sam kraj, kad se krikom oglasio Boris Jokić.

Sve je to nazočno veleumlje podnijelo bratski i ignorantski. I krenuo je logorejski laprdarij o uhljebljivanju i sveučilištu zagrebačkom:  vrcalo je i štrcalo, skakutalo i cvrkutalo, žarilo i palilo, žutilo i kupilo, svjetlucalo i prduckalo, prštalo i šljokicalo- kao da su  ovo celebrity veleumlje, ove hot mind vlasnike pedeset nijansi sive možda-ne mase, fotkali, u orgazmičkoj ekstazi, iza kamera nagurani, napaljeni intelekt-fanovi! Ali ne: radilo se o retoričkim draguljima, semantičkim delicijama, utreniranim nonšalancijama; doma, pred zrcalom, uvježbanim gestama i grimasama, pomno pri-pravljenim dosjetkama i unaprijed pripremljenim, kao usputnim, digresijama; olimpskim, svevidećim zorom sjaja i bijede mravinjaka običnih smrtnika. Rastvorila su se znakovita vrata od utrobe fekaltribuneske analne zvijeri, nahrupio je, pokuljao prema nama, nepriopćivi sadržaj tog stanja svijesti i savjesti na razini analnog inferna, uz pripadajuću, bujno rascvalu, ružu vjetrova. No, tehnološka ograničenja učinila su svoje – sve se razlilo u studiju, nije bilo mogućnosti telešporkacije neizrecivog sadržaja. Ostaje nam samo kolektivna tužba poradi pretrpljenih duševnih boli.

Navedene je izljeve Urednica Prestravljena Lica -metaforički kazano, jer znademo,je li, da je dotična dekapitirana te nevidljiva, od vrata prema gore!- pozdravljala ushićenim grimasama i besprizornim kimoglavima adoracije.

Handikepirana  Perišić, u nastavku, za sam kraj, happy ending, ostavlja nadražujući, vlažno voajerski pogled  u intimu erotičnog veleumlja napetog Petog dana; senzualni užitak čitanja! Koje to  knjige oni uzimaju u privatnosti spavaćih soba?

Tronuto i sramežljivo, Petar Mitrikeski priznaje da mu najveći užitak , reading job pleasur, daju prvi crkveni oci. Raznježeni

Nino Raspudić razmjenjuje ganutljive poglede srodnih duša s Petrom, te , umilnim glasom, govori o knjizi o Proustu svojega profesora i prijatelja, i, zaključno, o djelu iznimnoga teologa dvadesetog stoljeća, Thomasa Mertona.

Nema što, uredničin zgoditak – zabila ga je, štono bi kazali nogometni komentatori!- kratko i slatko, vrhnje dolazi na kraju; Petar i Nino za happy ending… Al’ ne’š ti sretna svršetka!

U tu slatkoću božanske ljubavi, u taj pjenušavi, nektarski agape frape, probisvjetski je bućnuo Boris Jokić, viknuo (im!) i kriknuo, pred sam kraj emisije, ošamućen od 58-minutne kanonade logorejom šutnje.

Nakon što ga je skoro ubila, zajedno s nama, prelaka riječ, gotovu cijele ure od torture logorejičnih šutljivaca, Jokić uspijeva u danom mu, kratkoprugaškom vremenu, izgovorit što je htio. Spomenuo je odlazak Predraga Lucića, a potom govorio i o knjizi svih nenapisanih knjiga, o sablazni koja traje svih ovih godina, o Smijehu slobode, trenutačno najpoznatijeg svjetskog feralologa, Borisa Pavelića. I još je Jokić- u onoj izdajničkoj majici od Ferala- uspio prozboriti o Duji Luciću, smijehu, pobuni,kreaciji, slobodi, sve samim bešćutnostima i bogohulnostima. Aleksandar Musić nije rekao ništa. Ide odjavna špica: urednica Gabrijelica , s kiselim smiješkom, zagnjurila bezglavu u papire, a Nino Raspudić ne uspijeva prikriti  grimasu mrgodne gadljivosti i nešto kroz zube cijedi Jokiću- ali to ne čujemo, ton je već isključen.

Iza zavjese, podijelit će se honorari slobodnih besmislilaca. I muk siti, i novce na broju. Šutnja je- zlato i blato.

Fekaltribunesko: konformističko blato (na)plaćene autocenzure.

Prevladavajuća paradigma naše zbilje, honorirana šutnja kao mržnja govora,uvijek je samo prolegomena za- sponzorirani govor mržnje. Dekapitirana urednica Perišić naprosto je radila po nepisanu pravilu- pazi, tako da ostanem nevina. Konkretno, pripustit ćemo Jokiću Lucića, i sve to, jasno i glasno-prešutjeti. Ovo nepisano pravilo šutnje ima snagu neprijepornoga društvenog konsenzusa.  Zasužnjeni um dekapitirane Gabrijele P. samo je dress code i svakodnevna domaća zadaća uznika na galiji sa Prisavlja. Stoga smo se naslušali pedeset i osam minuta teško vonjajuće, logorejične idiotije o uhljebima, sveučilištu i knjigama, a na samomu kraju, jedva jedvice, nevoljko i nerado, one dvije stisnute minute za Jokićevo, zagrcnuto i vidno potreseno, eskulpiranje o Predragu Luciću, Pavelićevu Smijehu slobode i Feralu. Nije, dakle, bilo vremena eda urednica, Raspudić, Mitrikeski i Musić, barem nešto kurtoazno, dobace o Predragu Luciću. Tako su njih četvero – da se Vlasi ne dosjete – oprali ruke: u toj fekaltribuneskoj kaljuži; jer, što ćete, nije bilo vremena, he, he…

Njihova logorejična šutnja,međutim, razotkrila se kao sapunjara za šaku kunara, Opera  za tri loša  (a o njoj da se i ne govori).

I  tko to može oprat- sve  što je prešućeno i izgovoreno u Petom danu nezabilježeno je u povijesti svjetske prokto-logije; analna shitfonija tih intelektualnih Pozera s ovog svijeta nije vonjala čak ni kao Greatest Shits – ne, dame i gospodo, bila je to Cloaca Maxima- uživo!

PIŠE LI SE  SHOLE   ILI  SHOAH ???

Banalizirati, docirati, pozirati o recikliranom boflu ničega, u rektalnoj redundanciji u trajanju od pedeset i osam minuta;  ignorirati, prešutjeti smrt čovjeka koji je personifikacija jednog kulturološkog, politološkog, sociološkog i mediološkog fenomena u europskim i svjetskim omjerima, čovjeka čija su građanska hrabrost, intelektualni dignitet, kreativna energija i spisateljski opus obillježili zadnjih četvrt stoljeća u ovom dijelu Europe, to ne znači ništa drugo nego virtuozno zabiti čavle u vlastiti lijes, anihilirati pompozne disertacije i habilitacije, demaskirati svoje katedre i znanstvene radove; ogoljeti, nepovratno, trogloditsku nemuštost, predugo prikri-vanu samodopadnim titulama i  nabiflanom talk show erudicijom  tv- celebrity- slobodnih-mislilaca.

Zlo banalnosti uvijek završava u banalnosti zla: iza deponija onih Kišovih neuništivih plastičnih boca banalnosti, skrivene su jame, prepune samo naizgled uništivih ljudskih kostiju; uzalud pokrivamo osjetljive nosnice, okrećemo glave, odlazimo na predavanja ili s dragim gledateljima dijelimo trenutke naših užitaka u trenucima shole. (Piše li se shole ili shoah; je li dokolica ili kosturnica?).

Prešućivanje Predraga Lucića od strane Raspudića, Mitrikeskog, Musića, uistinu sve govori o njima; nisu to, međutim, tek hrvatski jal i šutnja, dio je to opće patologije življenja na ovim fekaltribuneskim prostorima, od balkanskog Vardara pa do eu-Triglava.

Ponovimo: to što gore spomenuti i njima slični šute o Luciću i Feralu, što im je zlo od Lucića i Ferala, posljedica je toga što su Lucić i Feral davno progovorili i govorili o zločinu šutnje i  šutnji o zločinu.

Bi li šutnju, tu nesnosno zaglušujuću izvedbu tri terora , da je bila u emisiji,prekinula filozofkinja i bioetičarka  Marija Selak : što  bi prevagnulo- geni kameni ili  kakva selakčka buna?

Kako god,  vrijeme je da završimo priču o intelektualcima petog dana. Možda kakvim prigodnim stihom iz one  Balaševićeve Dno dna, iako nam nije do pjesme? Ma ne. Bolje bi sjela neka umna, patetično- moralizirajuća o izdaji intelektualaca?

Ne i definitivno ne. Eda bi se dogodila takva izdaja, morate – da ovdje poslužimo Bendu i Geertza drugim sredstvima- izgleda, najprije biti- intelektualac.

Kao što je bio Predrag Lucić. Ali nije izdao- niti se predao.

UVIK BRECHT, NIKAD KNECHT!

„Ostat ćemo u fajtu do kraja- govorio je Duje u jednom od zadnjih intervjua, za banjalučku Buku- dok nas ne iznesu s terena!“ Sudbinskom značenju nekih izričaja suvišan je neizbježni patos nekrologija.

Jer, Predrag je Lucić uistinu beskompromisno živio ono brechtovsko načelo prema kojemu su oni koji se ne bore unaprijed poraženi. Možda bismo to bolje kazali oponašajući samog Lucića, tražeći srok u njegovom stilu: Uvik Brecht, nikad knecht!

Pošemereni Zapad – a i u nas se primilo to prodalo i kupilo!- ima onaj Black Friday, kad sve prodaju i kupuju na sniženjima od 666%, a crni je, jer pomrače  svi na entu – od kolapsa prometa, ljudskih stampeda, opsadnog stanja za policiju, vatrogasce i hitne službe.

Mi smo, petnaest iluminiranih godina, imali Bless Friday, kad bi se Feral Tribune pojavio na kioscima; za simboličnu sitnež – jer, tko to može platit!-  dobivali  lumenski milodar, svjetlo od Ferala, usred sotonističkih tmina, usred Zla koje kao da je nahrupilo iz svih devet paklenskih krugova. Pišući o Pavelićevu Smijehu slobode, veli Vedrana Rudan da su, svakog petka, tisuće njih odustajale od samoubojstva, kupujući Feral.

Petnaest godina bezmuđa pretijesne zbiljnosti, Predrag Lucić i njegova družba silnog zajeba, stajali su sami na vjetrometini, na brisanu prostoru, tek s glavama od ferala, usred noći u provinciji, u palanačkom okružju hitlera iz naših sokaka, sami svakoga petka kontra onih kojima je ime legija, tko god i gdje god je bila ta bagra u vukojebinama Zapadnog Balkana...

Feral se i ugasio jednoga petka, pred deset godina. U petak, 12. siječnja, na Lovrincu smo ispratili Predraga Lucića.

Ali ekipa, znate što? Taj se ne gasi! U šporkoj tmici od neljudi, uvik svitlo od čovika, otiša je Duje s pismon Always Look on the Bright Side of Life.

Ma tko to može ugasit, meštre moj? Porod od tmine? Neće proći.

Živjet ćemo i proživjet koliko još imamo, ni petkom ni svecom do kioska više ne svraćamo, jer  što kupit?

Samo će nam Trafika falit, zauvijek – pa sve ako Novi list iznova i otvori istu – ne’š ti trafike bez trafikanta!

Zar je bilo nekog da nije znao da je trafikant tu butigu otvorio incognito, da se u njoj smiješi Borgesov čuvar knjižnice?

S tisućama drugih, i desecima tisuća onih koji se ni na deset Lovrinaca ne bi mogli nagurat, i svećenik je ispratio Predraga Lucića. Ali ne samo u mir i spokoj, poput Majstora i Margarite. Otišao je meštar ravno u Svjetlo, Jeshui. Bez cjenkanja, život je uložio u ljubav i kreaciju; a samo jedan tekst nije nikad pristao potpisati- ugovor s đavlom.

„Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“  (Iv 1, 4- 5)

Lux in Tenebris. Lucić in Tenebris. Mehr Licht:  Feral (s)ad infinitum. Adio, Meštre…

The post MEHR LICHT: FERAL (S)AD INFINITUM
LUCIĆ IN TENEBRIS appeared first on Tacno.net.

Dobar dan, Hrvatska postat će upravo svoja sušta suprotnost, možemo je mirne duše nazvati Laku noć, Hrvatska, jer će nam ukazati na potpuni slom mita o Hrvatskom Razumu i čovjeku. U Hrvatskoj 2018., više naime nema ni Čovjeka (Dante), a bogami ni Razuma (Vergilije).

Vijest kako će novinarka Karolina Vidović Krišto od 22. siječnja preuzeti kao voditeljica i urednica emisiju Dobar dan, Hrvatska, zatekla me dvadeset programa iza HTV-a, dakle Viasat History Chanella kojeg srećom ne nastanjuju kao urednici Karoline Vidović Krište. Naime, na tom izvanrednom kanalu, kažem kojeg možete pronaći točno dvadeset puta kliknuvši na vašem daljinskom upravljaču, ide jedna od najpotresnijih priča možda u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Istrebljenje – Uništenje europskih Židova do sada je najsistematičnija i najpreciznija priča o holokaustu, priča koja uz svjedoke, povjesničare, tone dokumentacije i filmova proniče u srž tame, u njen začetak, nukleus i u njen konačni, apokaliptični kraj. Kraj svijeta kakvog smo poznavali do holokausta. Civilizacija bi mirne duše mogla postaviti tu zamišljenu liniju u povijesti, na razdoblje prije i razdoblje poslije istrebljenja jednog cjelokupnog naroda bez obzira na spol, dob ili vrijednost. No ono čime se serija bavi pitanje je koje se postavlja iza Nurnberškog suđenja, pitanje na koje nismo jasan odgovor dobili do dana današnjega, pitanje na koje svatko od nas osobno, po svojoj savjesti mora dati odgovor – kako je to bilo moguće?

A bilo je moguće jer se sustavno radilo na tome, sustavno indoktriniralo mase putem tada velikih ekrana i Joseph Goebbels jednom je ponosno svom Fuhreru objasnio u jednoj rečenici kako mu je to uspjelo. Ljudi su ovce, kazao je uz čašu šampanjca, samo ih pravilno treba usmjeriti, a za to su potrebni pravi ljudi, na pravim mjestima koji će postepeno i sustavno razdijeliti razum od čovjeka. O pravim ljudima na pravim mjestima razmišljao sam slušajući kako će Karolina Vidović Krišto preuzeti jednu od najgledanijih popodnevnih emisija (barem tako na Prisavlju tvrde), a ona je bila Hrvatska uživo Maje Sever.

Nakon 13 godina emitiranja ta je emisija ukinuta, konkretno zbog implicitno političkih sadržaja, a eksplicitno zbog vrućih tema kojima se bavila Maja Sever, diskriminacijom, socijalnim temama, ali i uznemirujućim pojavama u javnosti, tj. brzorastućoj reviziji povijesti i otvorenoj fašizaciji društva, među kojima su i kontroverzna negiranja holokausta od strane Jakova Sedlara ali i javnih osoba koje su visoko na društvenoj i političkoj ljestvici.

Karolina Vidović Krišto, za neupućene, u Hrvatsku je dovela Judith Reisman, pravomoćno osuđenu ženu u svojoj domovini zbog promicanja i govora mržnje, ženu koje se grozi europska javnost jer otvoreno tvrdi kako je nacizam i holokaust izmišljotina, ženu koja godinama širi mržnju, djeluje na neonacističkim skupovima i podržava takve van institucionalne organizacije, ženu koju je Karolina u zagrebu dočekala sa buketom cvijeća uskliknuvši: „Konačno, stigla je!“

Karolina Vidović Krišto istakla se u svojoj emisiji, radi koje joj je i uručen otkaz sa HRT-a, Slika Hrvatske, u kojoj se bavila zdravstvenim odgojem u školama, te otvoreno širila mržnju protiv osoba drugačije spolne orijentacije, konkretno homoseksualaca, koji su gle divne li sličnosti, upravo po Judith Reisman glavni krivci za širenje laži o nacizmu i prenapuhavanje holokausta. Spomenimo, čisto reda radi, kako je organizacija Zagreb Pride izabrala Karolinu Vidović Krišto za najvećeg homofoba godine, a po novoj shemi HRT-a objavljenoj u medijima, najveći homofob godine kao osoba od velike važnosti u Goebbelsovom smislu, preuzet će  kao voditeljica i urednica emisiju koja praktički ide u udarnom terminu popodne, emisiju koju naravno gledaju i djeca Hrvatske.

Točno dvadeset kanala, dvije sekunde vremena dakle koliko vam je potrebno da prebcite program, ide možda jedna od najboljih serija o holokaustu, jer se ne bavi dokazanim, povijesnim činjenicama i svjedočanstvima, već se bavi nastankom zla, tj. njegovim usponom 1933. kada Adolf Hitler preuzima vlast u Njemačkoj i u idućih deset godina sistematski radi na konačnom rješenju uz sustavnu indoktrinaciju vlastitog naroda koji će odigrati ključnu ulogu u cijeloj priči. Naime, sami nacisti šireći mržnju prema Židovima imali su čisto ekonomski aspekt, zemlju je trebalo osoviti na noge i naoružati do zuba, za što su im bila potrebna enormna sredstva, upravo ona koje će oteti Židovima, kao nametnicima i štakorima.

Odijelivši Razum od Čovjeka, medijski se vršila kampanja koja je eruptirala 1938. kada su doneseni prvi rasni zakoni, a Židovi u Njemačkoj shvatili da su u smrtonosnoj klopci. Serija se bavi sramotnim držanjem Nijemaca, ali i Švicarske koja je prva odbila davati vize Židovima. Taj primjer kasnije će slijediti Amerika, pa Velika Britanija i na koncu čitavi svijet ostavivši i samog Hitlera zapanjenog licemjerjem svijeta. I tada se rodila ideja o konačnom rješenju kao uzrok i kao posljedica, nužnost, jer ni sami nacisti nisu znali što sa tolikim milijunskim brojem ljudi.

Stjerani u geta, posebno u ona u Poljskoj, Židovi će na koncu sistematičnošću Eichmnana i brutalnošću Himmlera završiti u logorima smrti, sa onu stranu dobra i zla. Kroz svjedočanstva, ali najviše kroz sačuvane filmove, jer su nacisti imali neobičnu sklonost prema dokumentiranju, snimanju deportacija i preciznom bilježenju pojedinačnih osoba, ispričana je povijest holokausta, događaja koji će zauvijek promijeniti svijet, događaja koji će odnijeti preko šest milijuna života, konkretno ugašenih u pećima Auschwitz Birkenaua, Treblinke i Sobibora, a još tri konkretno ubijenih prisilnim radom, hladnoćom i glađu u getoima, te naumično ubijanih na ulicama Njemačke, Poljske, Austrije. U toj gnjusnoj priči nažalost sudjelovali su i Hrvati, kao vazali Trećeg Reicha, a na čijem području je bio i zloglasni logor Jasenovac u kojem je osim Židova, stradalo na desetke tisuća Srba, Roma, od kojih je precizno samo djece evidentirano njih 19,002 tisuće.

Tako možemo mirne duše zaključiti, gledajući ovu priču i ovo imenovanje Razumom, kao Čovjek, kako će Dobar dan, Hrvatska postati upravo svoja sušta suprotnost, i možemo je mirne duše nazvati Laku noć, Hrvatska, jer će nam ukazati na potpuni slom mita o hrvatskom Razumu i Čovjeku. U Hrvatskoj 2018., više naime nema ni Čovjeka (Dante), a bogami ni Razuma (Vergilije). U Hrvatskoj 2018. možemo s pravom citirati velikog Prima Levija, čovjeka kojeg su 1944. deportirali u Auschwitz koji će zapisati:

“Vi što živite zaštićeni, u svojim toplim domovima, vi što zatječete vraćajući se uvečer, toplo jelo i lica draga, promislite zar je to čovjek, tko umire za jedno da, ili ne. Promislite zar je to žena, bez kose i imena, ispijenih očiju i hladne utrobe, i imajte na umu da je tako bilo, nalažem vam ove riječi i urežite ih u svoje srce, boraveći u svojim kućama, idući svojim putem, ponavljajte ih svojoj djeci, i da vam se sruši kuća, da vas bolest snađe – da potomci ne okreću lica od vas!”

The post LAKU NOĆ, HRVATSKA appeared first on Tacno.net.

Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, reagira na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji je 28. prosinca 2017. godine objavljen na portalu “Slobodni Filozofski“. 

Boris Buden – koji je meni jako drag autor i njegovo dugogodišnje kritiziranje nacionalizma smatram vrhunskim, a o njegovom njemačkom doktoratu objavila sam prikaz još prije trinaest godina dok nije bio preveden na naš jezik – napisao je 28.12. članak povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku. U tom članku ima problema suštinske prirode, pa govoriti o njima može biti od šire koristi.

Odbojnost prema znanosti i činjenicama

Na više mjesta u članku Buden izražava prezir prema znanosti i činjenicama, npr. „fetiš znanstvene kompetentnosti“, „zalegnemo usred činjenica“. Odbacuje znanstvene metode dokazivanja empirijskom provjerom i mjerenjem, suprotstavljajući im relativiziranje.

Ta svojstva postmodernizma počela su zahvaćati akademske krugove krajem 1970-ih, postala su trend, i detaljnu kritičku analizu doživjela su već u knjizi Alana Sokala i Jeana Bricmonta iz 1998. Fashionable Nonsense: Postmodern Intellectuals’ Abuse of Science. Sokal i Bricmont sistematiziraju u poglavlju Epilogue (str. 182-211) metode kojima se zamagljuje razumno prosuđivanje: to su skepticizam prema znanosti, odbijanje ideje da činjenice uopće postoje ili da se na njih može upućivati, zanemarivanje dokaza odnosno empirijske provjere, relativiziranje. Tu je i fiksiranje na kompliciran jezik i teorijski formalizam. Nadalje, korištenje dvosmislenih tvrdnji na način da se tvrdnja može tumačiti kao točna ali beznačajna, ili kao radikalna ali neistinita, što autoru donosi prednost jer radikalna interpretacija može pridobiti relativno neiskusnu publiku, a ako netko ukaže na apsurdnost te interpretacije, autor se uvijek može braniti da je bio krivo shvaćen.

Takvim metodama – a njihovu primjenu u Budenovom tekstu pokazat ću u nastavku – potkopava se, kažu Sokal i Bricmont, ono što je najbolje u znanosti: njeno nastojanje da se racionalno razumije svijet. Antiracionalnost nije nova, „postoji duga antiracionalistička tradicija na desnici, ali ono što je novost i što je čudno u vezi s postmodernizmom jest da je on, kao antiracionalistički oblik mišljenja, zaveo dio ljevice. (…) Većinom se ljevica posljednja dva stoljeća poistovjećivala sa znanošću, protiv mračnjaštva, vjerujući da su racionalno mišljenje i neustrašive analize objektivnog svijeta (i prirodnog i društvenog) britko oružje za borbu protiv mistifikacija moćnika“ (str. 198).

Živimo u vremenu bujanja predrasuda, mračnjaštva i nacionalizma, pa je krajnje neodgovorno, smatraju Sokal i Bricmont, nasrtati na ono što je dugo vremena bilo sredstvo obrane od njih – na racionalističko viđenje svijeta. Zaključuju da „postmodernizam ima tri principijelno negativna efekta: gubljenje vremena u humanističkim znanostima, konfuzija u kulturi čime se favorizira zaglupljivanje, i slabljenje političke ljevice“ (str. 206).

Eric Hobsbawm također već 1993. kritički upozorava da je uspon postmoderne intelektualne mode na zapadnim sveučilištima uzrokovao da su sve činjenice postale nešto kao intelektualne konstrukcije – „Ukratko, nema jasne razlike između činjenica i fikcije. Ali ona postoji, i za povjesničare, čak i za najmilitantnije antipozitiviste među nama, sposobnost da ih razlikujemo apsolutno je fundamentalna“ (str. 63).

Baš kod nacionalizma je ključna stvar fikcija, odnosno laganje o prošlosti, o kulturi, o svijetu, o sebi (Gellner 1990: 125; Weirich 1994: 3; Billig 1995: 10, 38; Altermatt 1996: 55). George Schöpflin (1995: 64) to opisuje ovako: „Ako se stvarnost ne uklapa u tu pojmovnu luđačku košulju, oni će reći da nešto nije u redu sa stvarnošću. A onda će tražiti objašnjenja koja će podupirati njihovu vlastitu ideološki preduvjetovanu sliku svijeta. (…) U pojmovlju evropskog mislilaštva taj pristup obrće unazad revoluciju u razmišljanju koju su inicirali Kepler i Newton, i koja glasi: ako činjenice ne podupiru hipotezu, promijeni hipotezu. Suprotni pristup, koji potkopava znanstveno razmišljanje, je pokušati mijenjati činjenice dok ne podupiru hipotezu“.

Nacionalizmu ide na ruku postmodernističko relativiziranje i ignoriranje empirijskih dokaza. Nils Heisterhagen (2017: 241-242) bilježi da ide na ruku i neoliberalizmu: „Krivica postmoderne je, dakle, u tome što je relativiziranju otvorila sva vrata i što je pomogla neoliberalizmu da ostvari hegemoniju.“ Zato kritike postmodernizma dolaze i od znanstvenika poput Noama Chomskog, Christophera Hitchensa, Richarda Dawkinsa i od dijela marksističkih teoretičara i političara. A i od pojedinih filozofa, npr. Michael Schmidt-Salomon (2006: 37) podsjeća da „znanstvene metode – logika (preispitivanje izričaja da li su bez kontradikcija) i empirija (sistematsko provjeravanje tvrdnji da li su u skladu s iskustvenom stvarnošću) – najbolji su instrumenti koje je čovječanstvo dosad razvilo da bi dobivalo ispravne spoznaje o svijetu i humanije oblikovalo ljudske uvjete života“. Schmidt-Salomon zastupa evolucionarni humanizam, a „pojam ’evolucionarni humanizam’, kojeg je uveo Julian Huxley, označava postnacionalni, sekularni i kritičko-racionalni (tj. i antidogmatski i antirelativistički) svjetonazor zasnovan na znanstvenim, filozofskim i umjetničkim izvorima“ (str. 169-170).

Relativiziranje

Tema Budenovog članka je Deklaracija o zajedničkom jeziku, pa se u njemu govori o jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca i o međusobnoj razumljivosti između njih kao govornika zajedničkog policentričnog standardnog jezika. Boris, međutim, međusobnu razumljivost relativizira, tvrdeći da je razumijevanje i nerazumijevanje u jednakoj mjeri stalno prisutno:

„I premda su oboje, razumijevanje i nerazumijevanje, u jednakoj mjeri sveprisutni fenomeni jezične prakse i društvenog iskustva na svim njihovim razinama, razumijevanje je hipostazirano u pravilo, dok je nerazumijevanje degradirano na njegovu negativnu aberaciju. Dok ovo prvo ima tu moć da u potpunosti totalizira prostor jezika, drugim riječima, da izravna čitavu površinu jezične prakse, ono drugo važi za patološku anomaliju kojoj na toj zdravoj površini jezika nema mjesta.“

Može li ta tvrdnja da su razumijevanje i nerazumijevanje u jednakoj mjeri sveprisutni izdržati empirijsku provjeru? Ne može, jer znamo da je sasvim drukčije ako se izvan domaće sredine zateknemo u Španjolskoj ili Mađarskoj i tamo pokušamo voditi razgovore s nepoznatim govornicima jezika koji ne razumijemo. Znamo također da nam se s govornicima našeg jezika, pa čak i s najboljim prijateljima, ponekad dogodi nesporazum, da se nismo dobro razumjeli. Ali ovdje nam je dominantno razumijevanje, a tamo nerazumijevanje. Bilo bi lijepo kad bi čovjek na svom jeziku mogao s jednakom lakoćom razgovarati sa svim ljudima na svijetu, ali stvarnost nije takva. Dakle, Borisova tvrdnja je radikalna, ali neistinita. Autor se sad može, kako su Sokal i Bricmont već opisali, braniti da je krivo shvaćen, da je mislio na nerazumijevanje koje nam se ponekad dogodi, čak i s najboljim prijateljima. U tom slučaju je njegova tvrdnja beznačajna i banalna, fiksirana na teorijski formalizam i kompliciran jezik. Ujedno sadrži intelektualno nepoštene falsificirajuće elemente jer Boris nije naveo tko tvrdi da razumljivost „u potpunosti totalizira prostor jezika“ a da za nerazumijevanje „na toj zdravoj površini jezika nema mjesta“, pa implicitno to pripisuje autorima Deklaracije iako oni to nigdje nisu napisali.

Nakon što je tako relativizirao razumljivost i proglasio je „ideologemom“, Boris relativizira i jezike:

„Vratimo se na koncu najvećem problemu Deklaracije i čitavog projekta Jezici i nacionalizmi – nekritičkoj fascinaciji pitanjem o jednom ili više jezika. Da je jezike moguće brojati kao jabuke, jedan, dva, tri … čini nam se prirodnim i normalnim samo pod jednom historijski i ideološki partikularnom – homolingvalnom – paradigmom“, koju Boris odbacuje i suprotstavlja joj „paradigmu heterolingvalnosti“ kao „ime za nebrojivu mnoštvenost“, pozivajući se na Birgit Mennel i Stefana Nowotnija kako kažu da „svaki pokušaj da se izbroji to mnoštvo jezika podsjeća na pokušaj da se izbroje ljudi koji su se okupili na nekoj zabavi ili političkoj demonstraciji, a čija mnoštvenost ne ovisi nužno o njihovom broju“.

Znači, Boris tvrdi da se jezici ne mogu brojati, ne može se reći da je francuski jedan jezik, njemački drugi, španjolski treći, albanski četvrti, mađarski peti itd. Također tvrdi da se ljudi na nekoj zabavi ili političkoj demonstraciji ne mogu brojati. Jesu li te tvrdnje u stanju izdržati empirijsku provjeru? Očigledno je da nisu. Dakle, tvrdnje su radikalne, ali neistinite. Autor se, znamo već, može braniti da je krivo shvaćen, da je ustvari mislio na to da svaki čovjek govori donekle drukčije, da svaki čovjek ima metaforički rečeno svoj vlastiti „jezik“, da svaki čovjek ima i nekoliko svojih vlastitih „jezika“, da ih mijenja kroz čitav život itd. U tom slučaju tvrdnja je beznačajna i banalna jer sve su to poznate stvari opisane u lingvističkoj literaturi kao stilovi, varijacije, razine znanja stranog jezika itd., i one uopće ne dovode u pitanje brojivost jezika. Još nešto da spomenem: dogodi se ponekad da neki znanstvenik napiše da se ljudi ne mogu brojati, npr. u Hrvatskoj je ugledni jezikoslovac doktorirao na tezi da se studenti ne mogu brojati i da deset riba nije brojivo – taj doktorat je objavio kao knjigu, o kojoj sam napisala prikaz Pomračenje uma.

Oscilacije u stupnju razumljivosti dokazuju da jezici postoje. Tome se, uostalom, u praksi prilagođava i sam Boris s obzirom da svoja predavanja u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori drži na ovome jezik, a u Njemačkoj ne ili u Velikoj Britaniji ne. Tome se očito prilagođava i slovenski predavač u Zagrebu iako ga Boris pokušava interpretirati kao primjer za suprotno. Naime, kad „sociolog Primož Krašovec, gostujući u Zagrebu, naziva jezik na kojem drži predavanje ’nolitovski srpskohrvatski’“, postavlja se pitanje zašto nije predavao na slovenskom ako je razumljivost ista, nego je uložio dodatni trud da sebe prevodi na „nolitovski srpskohrvatski“.

Ali Boris svejedno odbacuje značaj razumljivosti pa zamjera Deklaraciji što „argumentira ’činjenicom’ da se govornici tog ’jednog jezika’, policentričnog ili ne, međusobno razumiju. Štoviše, kriterij ’razumljivosti’ uzima se kao krunski dokaz da je riječ o jednom, a ne više jezika, pri čemu se ide tako daleko da se ta razumljivost ’znanstveno’ kvantificira u postotcima“. Je li sad ovdje potrebno podsjećati da se npr. u internacionalnom sociolingvističkom priručniku (Ammon 1987: 325) opisuje kako lingvistički instituti mjere razumljivost, da odavno postoje i čitave knjige o testiranju međusobne razumljivosti s detaljnim opisima kako se dolazi do postotaka (npr. Casad 1974)? Jasno, te knjige treba pročitati, a zašto bi to učinio netko kome je postmodernistička teorija ucijepila odbojnost prema znanosti, relativiziranje činjenica i zanemarivanje svake empirijske provjere pa tako i one u obliku mjerenja. Ovaj fenomen Daniel Kahneman (2011) opisuje kao sljepoću izazvanu teorijom (theory-induced blindness): „jednom kad ste prihvatili neku teoriju i koristili je kao alat u razmišljanju, izuzetno je teško primijetiti njene nedostatke“.

Neobaziranje na činjenice i dokaze omogućava Borisu i da fabulira o Deklaraciji i autorima ne provjeravajući uopće što doista piše u Deklaraciji i u publikacijama njenih autora. Pa tako osuđuje policentrični jezik, Deklaraciju i autore jer po njima, kaže, „s ove strane Sutle se govori jedan ’zajednički policentrični’, a s one strane drugi, slovenski jezik. S ove strane postoji jezični kontinuitet koji se proteže preko Drine i Save, dok se na Sutli taj jezični kontinuitet naprasno prekida. S ove strane živimo ’mi koji se razumijemo’, ’komunikatori unutar istoga koda’, odnosno pripadnici iste policentrične jezične zajednice, a s one strane, oni drugi, stranci koje ne razumijemo, pripadnici jezične zajednice s kojima je komunikacije nemoguća (…) Amen!“. A gdje je citat iz Deklaracije kao dokaz da se u njoj tvrdi da je s govornicima slovenskog „komunikacija nemoguća“? Ili gdje je citat npr. mene da to tvrdim? Nema, izmišljeno je za potrebe fabuliranja jer baš bi zgodno bilo da su autori Deklaracije rekli takvu neistinu. Međutim nisu, ali zato je Boris rekao neistinu. Treba li ovdje podsjetiti da je razumljivost stvar stupnja, da je minimalna između jednog germanskog i jednog slavenskog jezika, da je veća između jednog zapadnoslavenskog i jednog južnoslavenskog jezika, da je još veća između dva južnoslavenska jezika, npr. slovenskog i našeg standardnog jezika, i da stoga komunikacija nije nemoguća, ali ne teče glatko i s lakoćom kao između govornika zajedničkog jezika, kod kojih je i stupanj razumljivosti najveći.

I gdje je citat iz Deklaracije kao dokaz da ona tvrdi da se na Sutli „jezični kontinuitet naprasno prekida“? Ili gdje je citat npr. mene da to tvrdim? Nema ga jer ne postoji. Ali zato, da je Boris bacio pogled u moju knjigu iz 2010. (str. 75), vidio bi kako pišem da „južnoslavenski dijalektalni kontinuum ne završava na hrvatsko-slovenskoj i srpsko-bugarskoj granici, nego uslijed pretapanja dijalekata obuhvaća i čitavo slovensko, makedonsko i bugarsko područje.“ Na istoj stranici tvrdim da „je kajkavski sličniji dijalektima u Sloveniji nego drugim dijalektima“. I citiram slovenskog znanstvenika kako kaže:

„Tu bi kot človek s slovenščino kot materinščino na podlagi starejše in žive govorne prakse ter normiranega slovenskega knjižnega jezika lahko naštel številne primere, ki bi ovrgli ali vsaj močno omajali hrvaškost tega narečja. Za ponazoritev se bom tu zadržal le pri naštevanju značilnosti kajkavske leksike. Avtorja naštevata kajkavske (stare in sedanje slovenske) besede gdo, kteri, ki, lonček, travica in trdita…“

Mnogi kojima je materinski štokavski preletjeli su sad ovaj slovenski citat i to prelijetanje im nije bilo dovoljno da razumiju što je sve autor rekao pa će neki, ali samo neki, stati, vraćati se par puta, pokušati iz konteksta odgonetnuti značenje riječi koje su im nepoznate, za pojedine riječi im ni to neće biti dovoljno, pa će ići na Google translate i na druge mogućnosti preko interneta. Boris se ljuti na onu većinu štokavaca koji odustaju i neće uložiti taj u principu neveliki napor da dođu do punog razumijevanja slovenskog teksta. Ali iz psihologije je poznato, a i Boris voli psihologiju, da ljudi najčešće idu linijom manjeg napora, evolucijom je preferirana ušteda energije. Kajkavcima je kod slovenskoga drukčije nego štokavcima (a jedan zanimljiv primjer teksta na slovenskom kao srodnom jeziku nudi Teofil Pančić).

Kod teme međusobne razumljivosti možemo razotkriti još jednu neistinu koja se u domaćoj sredini ukorijenila jer je stalno ponavljaju domaći lingvisti. To je tvrdnja da je situacija sa standardnim jezikom Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca poput one u Skandinaviji, da je međusobna razumljivost između norveškog, danskog i švedskog ista kao kod nas. Međutim, podaci koje je objavio Robert Lindsay pokazuju da je postotak razumljivosti u usmenoj komunikaciji između norveškog i danskog 71%, između norveškog i švedskog 68%, između švedskog i danskog 33% (a razumljivost pisanoga je veća). Vidimo da se oni razumiju neusporedivo manje nego mi jer kod nas je razumljivost u usmenoj komunikaciji na standardnom jeziku najveća moguća. I istraživanje koje su sproveli Nordijski fond za kulturu (Nordiska kulturfonden) i Nordijsko vijeće ministara (Nordiska ministerrådet) u razdoblju od 2002. do 2005. kod izvornih govornika norveškog, danskog i švedskog mlađih od 25 godina pokazalo je da omladina u Kopenhagenu kad čuje švedski razumije ga samo 36%, a norveški 41%; omladina u Oslu kad čuje švedski razumije ga 71%, a danski 65%; omladina u Stockholmu kad čuje norveški razumije ga 55%, a danski 34% (Delsing i Lundin-Åkesson 2005: 65). Očito je da je njihova međusobna razumljivost znatno ispod naše i da je neutemeljeno pozivati se na njihovu jezičnu situaciju kao istovjetnu s našom.

Svjedoci smo svakodnevno da kad Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi međusobno komuniciraju, ne stoji prevodilac između njih. Ni predsjednici ovih država kad razgovaraju ne koriste usluge prevodilaca. Tu evidentnu činjenicu Boris proglašava „navodno evidentnom činjenicom“ i relativizira prevođenje govoreći o „o navodno evidentnoj činjenici da govornicima zajedničkog jezika Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba ne treba prevođenje u međusobnoj komunikaciji“.

Relativizira i o lingvistima i drugim profesijama: „arogantno dociranje sa stajališta ’subjekta za koji se pretpostavlja da zna’, tipično za danas možda najefikasniju ideološku figuru na ovim našim prostorima, beskonačno izrabljivanu u frazama o ekonomiji koju treba prepustiti ekonomistima, povijesti koju treba prepustiti povjesničarima ili, kao u ovom slučaju, jeziku koji treba prepustiti jezikoslovcima.“ Kao prvo, opet falsificira jer ni u jednoj verziji Deklaracije ne piše da jezik treba prepustiti jezikoslovcima, niti sam ja to ikad rekla. Naprotiv, u knjizi (2010: 68) pišem da „jezik nije isključivo vlasništvo vlada, profesora ili preskriptivnih gramatičara, i arogantno je vjerovati da jest“, a i u intervjuu 2013. kažem: „Nitko nema ekskluzivno vlasništvo nad jezikom, nego jezik pripada svakome tko ga govori.“ Kao drugo, ako se ekonomisti, povjesničari, liječnici itd. neće baviti svojom profesijom, tko će? Svi mi? Zar je svatko od nas jednako povjesničar kao Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina? Boris nerealno gleda ljude ako očekuje da će ista osoba biti stručna i za ekonomiju i za povijest i za medicinu itd. Čovjek, jednostavno, nema vremena da postane stručan za sve. Uostalom, i sam Boris je primjer toga: napisao je, eto, članak u kojem govori i o lingvistici i implicitno o meni, ali nije se prethodno informirao ni o lingvistici niti je pročitao što pišem u knjizi.

Nije se informirao ni o tvorcima stare Deklaracije iz 1967., jer da jest, ne bi o tim jezikoslovcima napisao kako „nisu predvidjeli da u ostvarenom snu za njih neće biti mjesta, da će novouspostavljeni nacionalistički režim“ njih „odbaciti kao potrošenu k(…)“. Oni nisu bili nimalo odbačeni, naprotiv, inicijator i glavni sastavljač stare Deklaracije Dalibor Brozović postao je zamjenik predsjednika Tuđmana (o ulozi Dalibora Brozovića u sastavljanju stare Deklaracije podatke navodi Nikola Vučić 2017, pružajući ujedno usporedbu i drugih okolnosti izrade stare i nove Deklaracije).

Boris tvrdi da „pitanje, govore li Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi jedan ili više različitih jezika, također nije čisto lingvističko, nego prije svega političko pitanje“. Ali evo, ja naprimjer mogu čisto lingvistički odgovoriti i dokazati da govore jednim policentričnim standardnim jezikom, što sam već i učinila niz puta pa ovdje neću ponavljati. Naša jezična situacija pokazuje da ni političari nisu svemoćni jer iako su već prije četvrt stoljeća stavili u ustave i zakone da su ovo različiti jezici, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi razgovaraju i dan danas glatko bez prevodilaca, što dokazuje da se radi o jednom jeziku. Političari nisu uspjeli promijeniti da od jednog postanu četiri jezika. Ono što su uspjeli promijeniti je stav o tome kod određenog broja ljudi jer uslijed stalnog ponavljanja kroz medije, škole i crkve neki ljudi povjeruju, a neki vide da je oportuno praviti se da vjeruju. Promijenili su i naziv jezika, ali naziv nije jezik.

Laganje

Zanemarivanje dokaza, provjere i činjenica otvara put za razne stupnjeve intelektualnog nepoštenja. Pa se napravi sljedeće:

1) Boris ne citira riječi koje u Deklaraciji pišu, nego ih zamijeni svojim riječima jer samo tako može izgraditi tezu o navodnom paradoksu i proturječju u Deklaraciji. Kad ga u Deklaraciji nema, slobodno ga izmisli. Konkretno: u Deklaraciji piše „Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da“ i onda idu konstatacije poznate već desetljećima, tipa da se jezik i narod ne podudaraju, da države samostalno kodificiraju, da između varijanata postoje razlike itd. Dakle, konstatacije poput „smatramo da se Zemlja okreće oko Sunca“. Boris ono smatramo zamijeni pomoću garantiraju, daju slobodu, dopuštaju – što bitno mijenja značenje jer konstatacija „smatramo da se Zemlja okreće oko Sunca“ postaje Borisovom intervencijom garantiraju Zemlji, daju slobodu Zemlji, dopuštaju Zemlji da se okreće oko Sunca. Pa se onda Boris iščuđava paradoksu koji je sam iskonstruirao i stavio u naslov svog članka kao temeljni prigovor: „isti subjekt koji slobodu daje, čak i državama, odjednom tu slobodu zahtijeva. Od koga? Od tih istih država?“ Ni zahtjevanja nema u Deklaraciji, nego u njoj piše „Stoga mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na…“, niti je taj poziv upućen političkom vodstvu država, nego se Deklaracija obraća svim građanima i građankama.

2) Boris prigovara zašto u Deklaraciji nešto ne piše, međutim u Deklaraciji to piše. Konkretno: u zaključku članka kaže da „Deklaracija, umjesto što podučava javnost objektivnim lingvističkim ’istinama’“ trebala je „pozvati ljude na suprotstavljanje represivnom nacionalističkom standardu, podupirući ih u slobodi njihove heterolingvalne prakse“. Borisovu postmodernističku odbojnost prema objektivnosti, znanosti i istini već smo apsolvirali, pa ću odmah preći na onaj dio da je trebala pozvati ljude… U Deklaraciji, naime, baš to i piše: „pozivamo na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe, i, konačno, slobodu ’miješanja’“ – što je sve ovo nego podupiranje u slobodi heterolingvalne prakse.

3) Boris Deklaraciju na određen način izjednačava sa zloglasnim Memorandumom SANU: „Nije li ovdje iznova riječ o dobro nam poznatom ’memorandumskom sindromu’ ovdašnjih intelektualaca čije posljedice po stvarnost u kojoj živimo nisu ništa manje tragične“. Međutim, Memorandum je bio fokusiran samo na Srbe i njihov položaj i prihvaćen je dobrodošlicom od strane srpskih nacionalista, dok Deklaracija ne preferira nijedan narod i oštro je odbačena od strane srpskih nacionalista (Kovačević 2017). I gdje je dokaz da Deklaracijine „posljedice po stvarnost u kojoj živimo nisu ništa manje tragične“? Nasuprot tome, poznati britanski sociolingvist Peter Trudgill piše prije mjesec dana u svom članku: „Ljude koji preferiraju lingvistički zdrav razum obradovat će zato vijest da se 30.3. ove godine dogodila izvanredna stvar u te četiri države. Objavljena je Deklaracija (…) i ne čudi što Deklaracija sada ima skoro 9.000 potpisa. Lingvisti se slažu da je BCSM u suštini jedan jezik s četiri različite standardne varijante koje nose različita imena; ne iznenađuje što su lingvisti dobro zastupljeni na listi potpisnika. I ja sam potpisao. I želim braniocima lingvističkog zdravog razuma svaki uspjeh u njihovoj borbi protiv lingvističke nerazumnosti nacionalista.“

4) Boris Deklaraciji i njenim autorima zamjera „apstraktnu ahistorijsku temporalnost“. To je „rak-rana Deklaracije“ i kod njenih autora znak „ideološkog sljepila“, „nesposobnosti da misli“, „ideološke samozasljepljenosti“ itd. Deklaracija, naime, ne govori o 18. i 19. stoljeću, nego o sadašnjosti. Zašto? Zato što je jako kratka. E da, ali onda je Boris uvjeren da sve što u Deklaraciji ne piše autori ni ne znaju, pa ih podučava da „unutar historijske temporalnosti veza između jezika i nacije u Evropi se uspostavlja tek krajem osamnaestog stoljeća, a hrvatska nacija nastaje još mnogo kasnije“ i da je standardizacija jezika igrala „sasvim konkretnu političku ulogu u procesu nacionalizacije evropskih teritorijalnih država u 19. stoljeću“. Međutim, sve to imam detaljno opisano u knjizi iz 2010. i da je Boris u njoj pogledao barem popis sadržaja, saznao bi to već po naslovima poglavlja jer glase: Nacija i jezik, Nacija kao politička tvorevina, Od kada postoje nacije, Kako je došlo do nastanka nacija, Naracijom do nacije, Nema objektivnih kriterija za pravljenje nacije, Nacionalni identitet nije prirodan nego je konstrukcija, Privatni interesi konstruktora nacije, Mit o iskonskom postojanju nacije, Ne postoji nacionalni kontinuitet u povijesti, Ne postoji kulturni kontinuitet u povijesti itd. itd. Ali pogledati sadržaj knjige ipak iziskuje određen napor, a postmodernistička teorija ionako ne traži od Borisa da vlastite tvrdnje provjeri prije nego što ih pusti u javnost.

Deklaracija je jako kratka i Borisov članak o njoj je dvadeset puta duži. U tom članku Boris i o sadašnjosti zamjera Deklaraciji da nije uključila razne sadašnje teme pa on nabraja koje sve teme je Deklaracija trebala uključiti, a onda u fusnoti na jedan dio tog nabrajanja kaže da bi mu za samo taj dio bio „potreban sasvim novi tekst“. Ali ako bi njemu bio potreban sasvim novi tekst, s kojim pravom zamjera Deklaraciji što o tim temama ne govori kad njemu dvadeset puta duži članak nije bio dovoljan.

5) Boris poseže za neobjavljenom verzijom Deklaracije koja nije išla u javnost. U tu verziju, kako bi je mogao kritizirati, ugrađuje fikciju da je „sugerirala“ da „je činjenica praktičnog korištenja četiriju naziva za taj jezik – bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog – iluzija“. Naravno da bi autori zasluživali kritiku da su tako nešto doista bili napisali jer očito je da se koriste četiri naziva i da ti nazivi nisu iluzija, uostalom pišu crno na bijelom i u ustavima i drugim zakonima. Ali toga što Boris tvrdi nema ni u ranijoj verziji Deklaracije – ovo je provjerljivo jer raniju verziju osim Borisa ima još pedesetak ljudi. Učitava joj i gledanje „nacionalizma kao – političke, odnosno ideološke iluzije“. Ispalo bi ponovo da autori imaju problem s percipiranjem stvarnosti da su tako nešto zaista napisali jer očito je da nacionalizam nije iluzija, nego konkretna stvarnost ljudi. Učitava autorima i da budućnost gledaju kao „vrijeme bez konca u kojem se s jezikom – kroz generacije?! – ne zbiva ništa drugo do beskonačno usuglašavanje oko njegova imena“. Ispalo bi da su autori lingvističke neznalice jer poznato je da se jezik stalno, kroz generacije, mijenja – tu činjenicu sam barem pedeset puta i sama napisala zadnjih dvadeset godina. Izmišlja da autori „pozivaju da se politički proizvedenoj nacionalističkoj mržnji odupremo tako da ostanemo politički nevini, da ne krenemo ni lijevo ni desno, nego zalegnemo ’usred činjenica’, dok ta mržnja, valjda sama od sebe, ne splasne“. Ni u jednoj verziji Deklaraciji ne piše da se ljudi ne trebaju (dodatno) politički angažirati ili priključiti nekoj političkoj stranci niti sam npr. ja to igdje napisala. Isto je i s onim da će mržnja sama od sebe splasnuti. A činjenice, premda Boris prema njima ima averziju, treba iznositi jer to je način odupiranja nacionalističkim lažima.

6) Boris kaže: „Uostalom, Deklaracija, priznali to njezini autori i potpisnici ili ne, jest politički čin“ i u fusnoti nastavlja „To što Snježana Kordić, pravi spiritus movens Deklaracije, još uvijek nije u stanju prihvatiti tu činjenicu“. Ali gdje je citat mene kako kažem da Deklaracija nije politički čin? Nema citata, nema izvora, nema dokaza. Nasuprot tome, postoji dokaz za suprotno: ja sam pred stotinama svjedoka i pred Borisom na tribini Subverzivnog festivala javno izjavila da „je Deklaracija politički čin“, što svatko može provjeriti na snimku tribine, kako je već i učinio jedan autor navodeći u svom odgovoru Borisu da „apostrofirana jezikoslovka javno i jasno tvrdi upravo suprotno, i to uz prisustvo Borisa Budena, te bi on to morao znati; vidjeti video od 1:26:44 minute“ (Babić 2018). Babić u nastavku objašnjava zašto je opravdano što Deklaraciju smatram političkim činom: „Naravno, kao što je manje-više svako javno istupanje grupe viđenih ličnosti koje stoje iza neke ideje, politički čin, tako je i s istupanjem inicijatora (i kasnijih potpisnika)“. Inače, na izmišljanja koja dolaze iz nacionalističkih krugova navikla sam odavno, a Borisovo izmišljanje da sam nešto rekla je meni osobno već drugo po redu koje dolazi iz antinacionalističkog kruga (ovdje je moje reagiranje na prethodno). Očito je znatno lakše zalagati se teoretski za neko apstraktno pravednije i fer društvo, nego u konkretnoj situaciji postupati pravedno i fer prema konkretnoj osobi.

Da sistematiziram na kraju. Boris je napisao tipičan postmodernistički članak, sa svim negativnim obilježjima na koja su odavno ukazali kritičari akademskog postmodernizma: odbojnost prema znanosti, činjenicama, dokaznom postupku i empirijskoj provjeri; korištenje relativiziranja; fiksiranost na teorijski formalizam i kompliciran jezik; korištenje tvrdnji koje su dvosmislene pa se mogu tumačiti kao radikalne ali neistinite, ili kao točne ali beznačajne i banalne. Njegove primjedbe Deklaraciji o zajedničkom jeziku svode se na to zašto nije knjiga. Nije našao u njoj nijednu tvrdnju da nije točna, nego joj zamjera da ne govori o stvarima o kojima bi mogla govoriti kad bi obujmom bila knjiga. Deklaracija obuhvaća samo dvije stranice, a sve što njeni autori nisu uspjeli ugurati na dvije stranice, Boris podrazumijeva da ne znaju i predbacuje im kako su neupućeni u povijest, jezični kontinuum itd. To što u njihovim knjigama piše i preciznije i opširnije o tim temama nego kod Borisa, za njega ne postoji jer ih nije čitao. Služi se metodama da izmišlja kako u Deklaraciji nešto piše a to tamo ne piše, mijenja riječi koje stoje u Deklaraciji vlastitim riječima jer samo tako može izgrađivati prigovor, zamjera zašto u Deklaraciji nešto ne piše premda to tamo piše, falsificira, učitava i umjesto da citira, on neodgovorno u javnost lansira neistine. Zaključak? Izvedite ga sami.

Referirana literatura:

Altermatt, Urs (1996), Das Fanal von Sarajevo, Paderborn i dr.

Ammon, Ulrich (1987), „Language – Variety / Standard Variety – Dialect“, U. Ammon i dr. (ur.), Sociolinguistics. An International Handbook of the Science of Language and Society, Berlin/New York, str. 316-334.

Babić, Ladislav (2018), „Juriš lake konjice“, SB Periskop, 4.1.2018.

Billig, Michael (1995), Banal Nationalism, London i dr.

Casad, Eugene (1974), Dialect intelligibility testing, Oklahoma.

Delsing, Lars-Olof i Lundin-Åkesson, Katarina (2005), Håller språket ihop i Norden?: En forskningsrapport om ungdomars förståelse av danska, svenska och norska, København.

Gellner, Ernest (1990), Nations and nationalism, Oxford.

Heisterhagen, Nils (2017), Kritik der Postmoderne: Warum der Relativismus nicht das letzte Wort hat. Wiesbaden.

Hobsbawm, Eric (1993), „The new threat to history“, The New York Review of Books, 16.12.1993., str. 62-64.

Kahneman, Daniel (2011), Thinking, fast and slow, New York. (navedeni citat je iz poglavlja „Bernoulli’s error“)

Kordić, Snježana (2010), Jezik i nacionalizam, Zagreb.

Kovačević, Miloš (2017), „Deklaracija napad na Srbe i srpski jezik“, Faktor, 30.3.2017.

Pančić, Teofil (2013), „Jednoipojezični blues“, Treći program Hrvatskog radija, emisija Praskozor 4.1.2013.

Schmidt-Salomon, Michael (2006), Manifest des evolutionären Humanismus, Aschaffenburg.

Schöpflin, George (1995), „Nationalism and Ethnicity in Europe, East and West“, C. Kupchan (ur.), Nationalism and nationalism in the New Europe, Ithaca, str. 37-65.

Sokal, Alan i Bricmont, Jean (1998), Fashionable Nonsense: Postmodern Intellectuals’ Abuse of Science, New York.

Trudgill, Peter (2017), „Time to make four into one“, The New European, 30.11.-6.12.2017., str. 46.

Vučić, Nikola (2017), „Reagiranje na tekst Nikole Petkovića o jeziku“, Autograf, 7.5.2017.

Weirich, D. (1994), „Begrüßung“, D. Schlegel (ur.), Der neue Nationalismus, Schwalbach, str. 1-6.

Slobodni filozofski

The post Reagiranje Snježane Kordić na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku appeared first on Tacno.net.